Nemogućnost pružanja kvalitetne usluge, nesigurnost u ostvarivanju redovitih prihoda, nedostatak sistematizacije radnih mjesta i neisplata putnih troškova samo su neke od poteškoća s kojima se susreću vlasnici privatnih zdravstvenih ustanova u okviru primarne zdravstvene zaštite. Jedna od njih je i Ružica Obradović, vlasnica i ravnateljica ustanove za zdravstvenu njegu i rehabilitaciju SANO iz Splita.

Nema paušala
“Njega u kući pacijentima se pruža na temelju ugovora s HZZO-om, a na prijedlog obiteljskog liječnika. Prije donošenja pravilnika normativ je po pacijentu iznosio sat vremena njege, a danas je sveden na pola sata, pa za istu plaću sestra odrađuje dvostruko više pacijenata, a da i ne govorimo o kvaliteti pružene usluge”, kaže Obradović dodajući kako su prije pravilnika sestre mjesečno u prosjeku imale 170 izlazaka na teren, a danas ih imaju 250. HZZO mjesečno po sestri plaća 9450 kuna, od čega se pokriva njezina plaća, godišnji odmor, bolovanje, prijevoz. Obradović ističe kako je njihov posao terenski, ali kako ne dobivaju nadoknadu za prijevoz. Primjerice, sestra u prosjeku dnevno prevali 70, 80 kilometara, a ako mora obići pacijente izvan gradova, mjesečni kilometri dosežu i brojku od 2000. Također im HZZO ne plaća paušal, već po obavljenom radu premao principu cijena puta usluga pa je prisutna nesigurnost kada su u pitanju redovita primanja.

“HZZO nam ne daje paušal, ali nam određuje limit posla i vremenski normativ”, kaže Obradović dodajući kako je propisano da na 3500 bolesnika ide jedna medicinska sestra. U Hrvatskoj je registrirano oko 240 zdravstvenih njega, od čega ih je 130 tipa ustanove, a ostalo je privatna praksa. Razlika je u tome, objašnjava Obradović, da su uvjeti za zdravstvenu ustanovu koja mora imati ravnatelja s višom medicinskom školom i položenim stručnim ispitom, zamjenika, upravno vijeće daleko stroži. “Od ove godine podliježemo i plaćanju koncesije koja mjesečno po sestri iznosi 150 kuna, pa ćemo godišnje županiji samo za koncesiju platiti 50.000 kuna”, kaže R. Obradović. Ističe kako su u ovom slučaju zdravstvene ustanove u vlasništvu gradova u daleko boljem položaju jer iako su njihove godišnje bilance bile negative, gradovi su ih sanirali. “Nas nitko ne sanira, sami se moramo pobrinuti za egzistenciju. Pritom ne znamo kamo odlazi taj novac”, kaže Obradović. Njezina ustanova danas zapošljava 46 djelatnika, od čega 28 sestara i 8 fizioterapeuta. Pokrivaju područje Splita, ali i okolnih gradova – Omiš, Makarsku, Trogir, Kaštela.

Zahtjevan posao
“Naš je posao izuzetno zahtjevan, izlazimo na teren po svim vremenskim uvjetima, brinemo se i njegujemo pacijente i pritom ne mislim samo na ‘kozmetiku’. Brinemo se i o polupokretnim pacijentima, oboljelima od karcinoma, umirućima”, kaže Obradović i ističe novi problem da se sestre žele zaposliti u kliničkom bolničkom centru. “Rade se noćne smjene i dežurstva, veća je osnovica plaće”, pojašnjava Obradović. Nada se kako će svoje probleme riješiti preko strukovnih udruga, Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske udruge medicinskih sestara. “U proteklom periodu strukovne su udruge kvalitetno i dobro pregovarale s HZZO-om. Nadamo se da ćemo i u narednoj godini zajednički naći kvalitetna rješenja u zdravstvu”, zaključuje Obradović.