Umjetnik Maurizio Cattelan, čija se maštovita i bezobrazna karijera bliži 25. obljetnici, konvencionalnu muzejsku retrospektivu svojih djela smatra hororom.

Umjetniku koji je najpoznatiji po zastrašujuće stvarnim skulpturama pape Ivana Pavla II. kojeg drobi golemi (zalutali ili možda Božjom rukom vođeni) meteor, Hitlera kao pobožnog dječaka, vjeverice kojoj je nakon samoubojstvo sićušna glava pala na mali kuhinjski stol te Johna Kennedyja kako bez cipela, tužno leži u lijesu, uobičajen bi kronološki pregled sigurno umanjio opak humor izložaka.Bilo bi to kao da gledamo bespoštedan komičarski nastup tijekom mise. A onda se Cattelan nečega dosjetio – objesit će djela na užadi posred elegantnog kružnog predvorja Guggenheimova muzeja u New Yorku, kao da su salame u izlogu mesarnice. Dovraga i očekivanja publike i pravila muzeja! Na njegovo iznenađenje, muzej je prihvatio ideju, a 4. studenoga otvorit će jednu od najčudnijih i najodvažnijih izložbi u svojoj pedesetogodišnjoj povijesti. Nekoliko stotina tisuća kilograma izložaka vrijednih desetke milijuna dolara objesit će kablovima s čvrstog aluminijskog potpornja, postavljenog 27 metara u zraku ispod muzejske staklene kupole.Pedesetjednogodišnji Cattelan ističe da će mu ta izložba biti posljednja te da će se odmah nakon nje povući iz svijeta umjetnosti, no nitko ne zna što to točno znači u Cattelanovu jeziku. “Razumijem ako ljudi misle da je to šala i neki moj trik”, kaže, no dodaje kako ozbiljno tvrdi da nema više želje proizvoditi izloške koji su mu donijeli sjajne kritike. (Voštana figura Cattelana koja izgleda kao da se probija kroz pod muzeja lani je na aukciji u Sotheby’su postigla cijenu od gotovo 8 milijuna dolara.)

Njegov je uspjeh utoliko zanimljiviji kad se uzme u obzir njegovo porijeklo – sin je vozača kamiona i čistačice iz Padove, nije se školovao za umjetnika, a u umjetnosti je pronašao spas od svakodnevnog posla. Odluku o prestanku stvaranja umjetničkih djela komentira: “Nisam bio sretan i počeo sam osjećati odmak od stvari koje radim, kao da sam pod svojevrsnom narkozom. A potom mi se rješenje nametnulo poput svjetla na kraju tunela. Odlučio sam se povući.” Retrospektivnu izložbu naziva “stvarno demokratskim okupljanjem”, posljednjim, prolaznim umjetničkim djelom sastavljenim od gotovo svih prethodnih djela. Izložbu je počeo planirati prošlog proljeća, kad je načinio maketu izložbe pomoću sitnog prikaza svakog izloška, koje je objesio s komada metala, i pohranio je u skladište na zapadnom Manhattanu. Možda najveći logistički izazov bilo je kupce Cattelanovih djela nagovoriti da svoje skupocjene izloške daju objesiti u zrak na gotovo tri mjeseca. “Najprije sam im pisala nešto nejasno, da će to biti neuobičajena izložba”, kaže Nancy Spector, glavna kustosica Guggenheima. “No, kako se izložba približavala, morala sam im iskreno reći o čemu se radi.” Na kraju ju je samo jedan vlasnik odbio. Komadi su u New York stizali mjesecima, čak iz Tajvana, Grčke i Monaka.

Jednog je svibanjskog popodneva Cattelana nenadano posjetio Dakis Joannou, grčki industrijalac i vlasnik najveće zbirke Cattelanovih djela, koji će najviše izgubiti ako se cijela konstrukcija uruši.Ako je tad i bio nervozan, Joannou to nije pokazao. Požurio je vidjeti maketu, potapšao Cattelana po leđima poput ponosnog oca i u jednom se trenutku spustio na sve četiri kako bi izbliza promotrio sićušne modele. “Nisam mislio da je toliko ekstremno”, rekao je. Unatoč talijanskoj ležernosti, Cattelan je bio najviše zabrinut zbog retrospektive te se naglas pitao hoće li sve skupa izgledati poput golemog, blesavog gega. Dosad se u karijeri često pitao hoće li ga prozreti, a svaki je njegov potez ipak završio s uspjehom. “To je kao da skačete iz aviona i ne znate hoće li vam se padobran otvoriti”, kaže. “Kad skočite i mislite da možete letjeti, u tom trenutku umirete. Možda je došao taj trenutak.” Potom se brzo razvedrio. “Ovog puta imam izliku: nisam ja kriv, otišao sam u mirovinu.”

Randy Kennedy