Nakon propasti Željezare Split, koju nisu spasili ni glasni sindikati ni nizanje potencijalnih investitora, ista sudbina prijeti i sisačkoj željezari. Američki CMC koji je od preuzimanja investirao prema procjenama oko 200 milijuna dolara, od čega samo 65 u novu čeličanu, kapitulirao je pred prilikama na tržištu.

U sklopu programa restrukturiranja američki CMC odlučio je zatvoriti proizvodnju, a hrvatskoj podružnici pronaći novoga kupca i/ili je zatvoriti. Ključ u bravu sisačkoj željezari znači jednosmjernu kartu na burzu za 1130 radnika što za grad od 50-ak tisuća stanovnika znači ozbiljan gospodarski potres – dva mjeseca prije izbora. Zato se odmah na noge digla cijela Vlada, a ministar gospodarstva Đuro Popijač poručio da radna mjesta nisu ugrožena i najavio sastanak s Amerikancima. Privatnog vlasnika ionako ne zanima uzbuna na lokalnom tržištu, već samo kako će njihovi dioničari reagirati na (loše) poslovne rezultate. Kad se diljem svijeta gase peći željezara, potez CMC-a nikako nije smio iznenaditi ministra gospodarstva, već je on to trebao imati na umu u proteklom razdoblju. Signala je bilo i više nego dovoljno, primjerice, kada su iz željezare tražili pomoć u sufinanciranju neradnog dana, smanjenju poreznih obveza ili kada su tražili da im se dopusti pronaći jeftinijega dobavljača struje. Sada je prevladala hladna logika matematike pa je za vatrogasne mjere vjerojatno prekasno.