Turski premijer Recep Tayyip Erdogan tijekom rujna obišao je zemlje u kojima se odvilo Arapsko proljeće, prilikom čega su se pokazale kako dobre, tako i loše strane njegova sve samopouzdanijeg vodstva te države. Muslimanskom svijetu potrebni su demokratski uzori.

Tijekom posjeta Egiptu, Libiji i Tunisu, turski je premijer i predsjednik Stranke pravde i razvoja s korijenima u islamizmu, snažno i uvjerljivo izrazio stav da su islam i demokracija spojivi i sukladni. “Turska je država u kojoj se 99 posto stanovnika izjašnjava kao muslimani, a opet je to i demokratska sekularna država u kojoj su sve vjeroispovjesti ravnopravne”, izjavio je u Tunisu, gdje će glasači u listopadu izaći na izbore. No, Erdoganovo odnedavno prodorno potkazivanje Izraela predstavlja opasnost ne samo za Tursku, već i za cijelu regiju. Za vrijeme posjeta Egiptu, u kojemu su protuizraelski provjedi završili nasilnim ispadima, nazvao je Izrael “razmaženim derištem Zapada”. Mora prestati govoriti ono što se ljudima sviđa i odvagnuti posljedice svojih riječi. Puno je toga u vezi Turske što bi vrijedilo oponašati. Tijekom posljednjih devet godina, Erdoganova je stranka pokrenula pun potencijal turskog poduzetništva, preuzela kontrolu nad vojskom i provela reforme vezane za ljudska prava. No, istodobno Erdogan u mnogome podsjeća na autokrata, a pred njim su brojne važne odluke dok Turska mijenja Ustav za jedan puno demokratskiji.Erdogan s Izraelom igra iznimno opasnu igru. Uopće ne sumnjamo da suradnja s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom zna biti prilično frustrirajuća. Za Tursku su prijateljski odnosi prestali nakon što je Izrael odbio zdravorazumski sporazum kojega su dogovarali Amerikanci kako bi se zatvorilo poglavlje vezano uz Izraelov napad na zračnu flotu u Gazi kada je poginulo osam Turaka i jedan Amerikanac porijeklom iz Turske.

Međutim, Erdogan je značajno podigao ulog te time doveo Sjedinjene Američke Države i NATO u nezgodan položaj, svojim prijetnjama da će u Sredozemno more odaslati ratno brodovlje kao pratnju turskim trgovačkim brodovima. Ukoliko obje strane ne iskažu oprez, cijela situacija mogla bi izmaći kontroli. U najmanju ruku, Erdogan riskira znatnu količinu turske trgovine s Izraelom. Američki predsjednik Obama naporno je radio na smirivanju Erdogana, a u četiri oka nije ga poštedio ni oštrijih riječi glede nekih poteza, uključujući i Erdoganove napore da ostvari prijateljskiji odnos s Iranom. Tako je Erdogan pristao u Turskoj osigurati mjesto za radar u sklopu NATO-vog proturaketnog obrambenog sustava, a koji bi trebao zaštititi regiju od Irana. Obama ga je potaknuo i da prekine suradnju sa sirijskim predsjednikom Bashar alAssadom. Erdogan je nakon toga izjavio kako više ne vjeruje u Assada. Sada bi trebao iskoristiti gospodarsku prednost Turske i uvesti sankcije Assadu.Kao poglavar glavne muslimanskodemokratske države, Erdogan s punim pravom može preuzeti ulogu vođe. A to mora učiniti odgovorno.