Cionistički pedagog Yitzhak Epstein 1907. godine objavio je članak pod naslovom “Skriveno pitanje” u kojem se bavi nacionalističkim sukobom koji se između cionizma i Arapa odvija u Svetoj zemlji. “Zaboravljamo jednu sitnicu”, primijetio je u njemu. “U našoj voljenoj zemlji živi cijeli jedan narod, koji je ondje već stotinama godina i ne pomišlja je napustiti”.

Dodao je da je “Arap, poput svakog drugog čovjeka, snažnim poveznicama čvrsto vezan uz svoju rodnu grudu”. U to je doba palestinski arapski nacionalizam bio još u povojima, skovan na križu sukoba, prvo sa sve većim brojem židovskih doseljenika, a zatim s izraelskom državom. Palestinski vođa Mahmoud Abbas nedavno si je pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda dopustio malo pjesničke slobode te opisao zemlju iz koje je 1948. godine izrastao Izrael kao “živahno i povezano društvo” koje doprinosi “kulturalnoj, edukativnoj i ekonomskoj renesansi arapskog Bliskog istoka”.Međutim, to je bilo nazadno, razdijeljeno i krhko društvo izmučeno dugogodišnjom imperijalnom vladavinom i sukobom s cionizmom. Ipak, baš kao što je Epstein naglasio, Palestinci su bili ondje, 1948. ih je bilo otprilike 1,3 milijuna, a danas, 63 godine kasnije, zagonetka kako iskovati palestinsku državu uz sigurni Izrael i dalje je prisutna. Abbasov službeni zahtijev Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda za priznanjem palestinske države prema granicama iz 1967. godine, zahtjev na koji će, ukoliko to bude potrebno, Sjedinjene Američke Države podnijeti veto, tek je posljednji u nizu obrata ove priče.Navedena priča obilježena je sljepilom – Židovi se prave slijepi na palestinsku prisutnost, Palestinci na tisućljetnu privrženost Židova rodnoj grudi, dobronamjerni posrednici na strast vezanu uz ovaj sukob. Ovaj spor riješit će se isključivo na temelju prevladavanja tog zatvaranja očiju pred problemima te potpune posvećenosti zajedničkoj budućnosti. No, nakon toliko krvoprolića, možda priželjkujemo nemoguće. Rekla sam kako je Abbas uljepšao izgled Svete zemlje 1948. godine.

Međutim, u njegovom govoru bilo je puno stvari vrijednih divljenja: posvećenost “suradnji temeljenoj na ravnopravnosti i jednakosti između dvije susjedne države, Palestine i Izraela”, sažetku izvanrednih reformi na Zapadnoj obali koje su rezultirale novom razinom odgovornosti i transparetnosti te zbog kojih je nekoliko međunarodnih institucija promijenilo stav i izjavilo kako je palestinska neovisnost izgledna, točan opis načina na koji izraelska naselja podrivaju te napore, inzistiranje na mirnim metodama, isticanje da “naši napori nemaju cilj izolirati ili delegitimizirati Izrael”, te pozivanje na Arapsko proljeće u vezi palestinskih težnji prema demokraciji i dostojanstvu.Za razliku od njega, izraelski premijer Benjamin Netanyahu igrao je igrice. Opetovano se vraćao na svoju opsesiju, da Palestinci priznaju “židovsku državu” Izrael. Organizacija za oslobođenje Palestine, osnovana 1993. godine, priznala je “pravo države Izrael da živi u miru i sigurnosti”, međutim to priznanje nije im uzvraćeno.Imao je puno toga za reći omilitantnom islamu, ali gotovoništa o tome kako su milijuniArapa ustali u borbi za upravoonu demokraciju i vladavinu zakona koju militantni islam poriče. Pokušao je izvesti grotesknukarikaturu Libanona, vrlo nesavršene demokracije, ali ipakdemokracije, izjavivši da zbogčinjenice da Libanon predsjedaVijećem sigurnosti, “teroristička organizacija”, odnosno Hezbollah, “predsjeda nad tijelomkoje bi trebalo jamčiti svjetskusigurnost”.

Nije imao ništa zareći o palestinskim reformama.Dao je naslutiti kako su naseljaposlužila tek za odvraćanje pažnje. Ukratko, sam je urušio vlastite čvrste argumente o izraelskim sigurnosnim potrebama te se dao uvući upravo u onu vrstusljepila koju je Epstein opisao.Što se tiče Baracka Obame, onje održao govor kakav i priliči predsjedniku u izbornoj godini,spomenuvši holokaust i tjeskobu izraelskih građana koji žive pod granatama, ali ni jednom rječju ne skrenuvši pažnju na palestinsku patnju, poniženje i gubitke života pod izraelskom okupacijom.Nepodudarnost između njegove prekomjerne hvale Arapskog proljeća i blijedog zaziva istih tih težnji kod Palestinaca predstavlja bolno političko iskrivljavanje činjenica. Mislim da Obama nije slijep na to. Obraćao se publici koja je njemu najvažnija. U međuvremenu, činjenice ostaju iste – širenje naselja, Hamas, prekomjerna izraelska vojna moć, vjerodostojne palestinske institucijena Zapadnoj obali, demokratske težnje Arapa. Smioni vođe o njima će morati iskreno progovoriti kako bi se postigao napredak.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com