Posjetitelj kojeg su doveli u potpuno zamračeni zvučni laboratorij Chrisa Kyriakakisa na Sveučilištu u južnoj Kaliforniji nije nikako mogao znati koliko je ta prostorija velika. U početku mu se snimka učinila kao da neka nježna glazba svira na dobrom uređaju za reprodukciju u dnevnoj sobi – ništa posebno.

Međutim, kako su inženjeri dodavali različite kombinacije zvučnika, činilo se kao da se soba širi, a glazba je preplavljuje, sve dok se posjetitelj na kraju nije osjećao kao u Bostonskoj simfonijskoj dvorani, koju čak i mnogi kritičari smatraju savršenim prostorom (široka 21 metar, dugačka 37 metara, a visoka 20 metara). A potom su se upalila svjetla. Ispostavilo se da se posjetitelj nalazi u pomalo zapuštenom audio laboratoriju Fakulteta za inženjerstvo, širokom tek 9 metara, dugačkom 14 metara i visokom 4 metra. Akustičari više od 100 godina dizajniraju koncertne dvorane, no Kyriakakis radi nešto posve drukčije. On oblikuje zvuk glazbe prema prostoru u kojem svira. Cilj je, prema njegovim riječima, ponoviti originalnu izvedbu u svakom pogledu. “Ako maknemo prostoriju”, kaže, “možemo vjerno prenijeti izvedbu”. Kyriakakis, inženjer i osnivač tvrtke Audyssey Laboratories, te rezultate ne bi mogao ostvariti bez modernih filtera za zvuk i digitalnih mikroprocesora, no temeljni dio njegove tehnike počiva na psihoakustici, znanosti o poimanju zvuka. “Radi se o ljudskom uhu i mozgu te načinu na koji ljudsko uho poima zvuk”, kaže Kyriakakis. Psihoakustika je nezaobilazna u izradi slušnih aparata i umjetnih pužnica te općenito u proučavanju sluha. Digitalno je doba inženjerima omogućilo da na posve nove načine manipuliraju zvukom. “Slušni aparati nisu poput naočala”, kaže Andrew Oxenham, stručnjak za sluh sa Sveučilišta u Minnesoti. “Ne radi se samo o slušanju, već o razumijevanju zvuka i razlikovanju zvuka od pozadinske buke. Mikroprocesori u tome pomažu, bez njih bi sve bilo nemoguće.” Međutim, psihoakustika je inženjerima pokazala da ih još uvijek čeka dug put. Ljudi s ugrađenim umjetnim pužnicama ne razaznaju jasno pozadinske zvuke i visinu tona. Dinamiku inovacije usporava činjenica što ljudski slušni sustav nije linearan. Teško je izolirati ili izmijeniti jednu varijablu, naprimjer glasnoću, bez nepredviđenog utjecaja na druge.

Upravo je ta anomalija Kyriakakisa navela na put psihoakustike. Sa svojim je studentima 1998. godine posjetio Bostonsku simfonijsku dvoranu radi testiranja zvuka i snimanja Händelova “Mesije”. Akustičari su već dugo znali da dvorane u obliku kutije za cipele imaju najbolji zvuk, no Kyriakakis je htio istražiti zašto to ljudsko uho i mozak poimaju na takav način.Po povratku u Los Angeles njegov je tim započeo niz jednostavnih pokusa sa slušačima. Otkrili su da najprivlačniji omjer čine zvučnici usmjereni ravno te 55 stupnjeva ulijevo ili udesno. “Široki” su zvučnici simulirali odbijanje o bočne zidove koncertne dvorane, pa je zvuk do ušiju slušatelja stigao nekoliko milisekundi nakon zvuka iz zvučnika sprijeda. Zvuk iz drugih kutova nije postigao jednako snažan učinak. Slušatelji su također jasno dali do znanja da im je draže kad su zvučnici ispred i visoko iznad njih jer takav zvuk, iako neznatno kasni, uhu i mozgu daje dojam različitog položaja instrumenata na pozornici. Rezultate je iskoristio kao predložak za osnivanje Audysseyja, a cilj mu je bio učiniti da kućne prostorije zvuče kao koncertne i kino dvorane. Zahvaljujući mikroprocesorima zvuk se filtrira do minimalne iskrivljenosti te kasni u pravoj mjeri da ljudskome uhu zvuči savršeno. Audyssey nudi proizvod MultEQ, koji, po riječima Kyriakakisa, nudi sustav “11.2”. Tri zvučnika ispred slušatelja, dva povišena zvučnika, dva široka zvučnika, dva zvučnika neznatno udaljena iza slušatelja te dva zvučnika točno iza slušatelja. Slušatelju neistančanog sluha vrhunska zvučna oprema zvuči dovoljno dobro, no ona nije psihoakustički prilagođena. Spot rock skupine Eagles jednom je posjetitelju zvučao dobro, dok Audysseyjev stručnjak za hardver Andrew Turner nije uključio bas, čime je glazbu obogatio učinkom iznenađenja. “Na samome koncertu, u velikom prostoru s glasnim zvukom, čuju se čak i niski tonovi”, kaže. “No ovdje u studiju mozak ih na manjoj glasnoći filtrira kao nebitne pa ih treba vratiti – čista psihoakustika.”

Guy Gugliotta