EN DE

Novi arapski junak

Autor: The New York Times
18. rujan 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Čini se kako je bijes baština carstva. Dugo arapski svijet nije bio iznimka od tog pravila, te je Tursku promatrao sa sumnjom rođenom još u vrijeme otomanske vladavine. Stoga je najnovija promjena, zbog koje od Tunisa do Ramallaha “Sultana Erdogana” smatraju arapskim junakom, doista izvanredna. Ponovni uspon Turske do položaja regionalnog moćnika pod vladavinom premijera Recepa Tayyipa Erdogana ima korijene u tri fenomena.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Prvo, pokazao je da nekoć radikalno islamistički pokret, Stranka pravde i razvoja (AKP), može prigrliti demokraciju. S obzirom da je Arapsko proljeće bilo ustanak pobožnih muslimana protiv despotizma, njegov se primjer pokazao izuzetno značajnim.Turska je zamijenila Iran kao referetna točka islamističkih političara novooslobođenih naroda koji znaju da legitimitet moraju tražiti na izborima, a ne, kao u Iranu, u Proroku. Ti političari same sebe opisuju kao libijske ili egipatske “Erdogane”. Činjenica da je zazivanje imena Ajatolaha Khomeinija u smislu predvodnika sada svima smiješno samo pokazuje koliko je opsežna bila transformacija cijele regije. Drugo, Erdogan je zauzeo vrlo čvrst stav glede prava Palestinaca, pa je tako, što je neobično za potomka omraženih Otomana, postao bliskoistočni političar kojega se najviše identificira s arapskim ponosom. Njegova karakterizacija Izraela kao “razmaženog derišta Zapada”, koju je ponovio i u Egiptu na početku svoje turneje po zemljama Arapskog proljeća, kao i osuda Izraela zbog krvave akcije komandosa u međunarodnim vodama na brodu koji je plovio pod turskom zastavom, glasno su odjeknule u cijelome svijetu.Treće, Turska, članica NATO-a koju je Europska unija odbacila, repozicionirala se na način koji potiče gospodarski procvat. Više nije na rubu Zapada, sada se nalazi u samom središtu Euroazije. Preko granice sa Sirijom duge 870 kilometara, koja je tijekom Hladnog rata bila nepropusna i minirana, danas se kreće bez vize, te odvija trgovina u godišnjoj vrijednosti od dvije milijarde dolara. I trgovina s drugim susjedima cvate kako Turska posuđuje europski model korištenja gospodarskih veza za izgradnju političkih odnosa.

Čini se kako je bijes baština carstva. Dugo arapski svijet nije bio iznimka od tog pravila, te je Tursku promatrao sa sumnjom rođenom još u vrijeme otomanske vladavine. Stoga je najnovija promjena, zbog koje od Tunisa do Ramallaha “Sultana Erdogana” smatraju arapskim junakom, doista izvanredna. Ponovni uspon Turske do položaja regionalnog moćnika pod vladavinom premijera Recepa Tayyipa Erdogana ima korijene u tri fenomena.

Prvo, pokazao je da nekoć radikalno islamistički pokret, Stranka pravde i razvoja (AKP), može prigrliti demokraciju. S obzirom da je Arapsko proljeće bilo ustanak pobožnih muslimana protiv despotizma, njegov se primjer pokazao izuzetno značajnim.Turska je zamijenila Iran kao referetna točka islamističkih političara novooslobođenih naroda koji znaju da legitimitet moraju tražiti na izborima, a ne, kao u Iranu, u Proroku. Ti političari same sebe opisuju kao libijske ili egipatske “Erdogane”. Činjenica da je zazivanje imena Ajatolaha Khomeinija u smislu predvodnika sada svima smiješno samo pokazuje koliko je opsežna bila transformacija cijele regije. Drugo, Erdogan je zauzeo vrlo čvrst stav glede prava Palestinaca, pa je tako, što je neobično za potomka omraženih Otomana, postao bliskoistočni političar kojega se najviše identificira s arapskim ponosom. Njegova karakterizacija Izraela kao “razmaženog derišta Zapada”, koju je ponovio i u Egiptu na početku svoje turneje po zemljama Arapskog proljeća, kao i osuda Izraela zbog krvave akcije komandosa u međunarodnim vodama na brodu koji je plovio pod turskom zastavom, glasno su odjeknule u cijelome svijetu.Treće, Turska, članica NATO-a koju je Europska unija odbacila, repozicionirala se na način koji potiče gospodarski procvat. Više nije na rubu Zapada, sada se nalazi u samom središtu Euroazije. Preko granice sa Sirijom duge 870 kilometara, koja je tijekom Hladnog rata bila nepropusna i minirana, danas se kreće bez vize, te odvija trgovina u godišnjoj vrijednosti od dvije milijarde dolara. I trgovina s drugim susjedima cvate kako Turska posuđuje europski model korištenja gospodarskih veza za izgradnju političkih odnosa.

Iako je neki američki kritičari osuđuju tvrdeći da naginje Istoku, turska geostrateška promjena samo je logična prilagodba na stagnaciju Zapada, europske predrasude i priliku koja se ukazala. To je veliko nadahnuće za regiju koja je bila navikla na imidž žrtvenog janjca, a sada se preobrazila u državu koja iskorištava prilike koje joj se pruže.Najveći izazov za novu regionalnu ulogu Turske predstavlja brutalni režim sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Erdogan je u ime stabilnosti i uspješnih trgovinskih veza s tom zemljom možda mogao i pregristi jezik. No, i on i njegov ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu, znaju da je trenutna slika o Turskoj u arapskom svijetu kojega predvode mladi povezana s antitiranijom, dostojanstvom i pravima pojedinca.Još jedan test tiče se Izraela. Erdogan ne smije popustiti pred populističkim iskušenjem koje bi opravdanu kritiku pretvorilo u destruktivne tirade. Diplomatski odnosi između Turske i Izraela, iako trenutno narušeni, još uvijek su most između muslimanskog svijeta i židovske države. Erdogan ima puno pravo tražiti ispriku za ubojstva osam svojih građana. No, trebao bi i osuditi egipatsku rulju zbog napada na izraelsko veleposlanstvo u Kairu i spaljivanja izraelske zastave.Erdogan se mora oduprijeti i iskušenju autoritarne vladavine kod kuće te pokazati kako se njegovo poštivanje prava pojedinaca odnosi i na Kurde, ali i na politiku prema Armeniji, jer se zlo počinjeno u prošlosti na taj način i tu može prevladati.Turska predstavlja središnju sliku u budućim naporima 21. stoljeća. Stoga bi Europa trebala prekinuti ugnjetavanje te države i konačno dovršiti pristupne pregovore za tursko članstvo u Europskoj uniji do 2015. godine.

Roger Cohen

Autor: The New York Times
18. rujan 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close