Država nema novca, u mnogim segmentima infrastruktura nam je nerazvijena: željeznice, bolnice, škole, starački domovi, energetska postrojenja vape za ulaganjima. Pritom samo što nismo ušli u Europsku uniju i dobili mogućnost korištenja nepovratnih sredstava namijenjenih projektima koji su nam potrebni.

Situacija je kao stvorena za pokretanje projekata javno-privatnog partnerstva, modela koji Hrvatska, uz iznimku nekih lokalnih priča, dosad nije dovoljno iskoristila. Ako već nije čarobni štapić koji bi Hrvatsku mogao izvući iz krize, potaknuti ulaganja, povećati zaposlenost, JPP može biti jedan od modela koji bi cijelu priču mogao uljepšati, ne samo s financijske strane. Pokazuju to primjeri zemalja Europske unije koje su shvatile da je model, zahvaljujući inventivnosti i efikasnosti privatnog sektora, dobar alat da se debirokratizira država, smanji korupcija, podijeli rizik te pruži podrška privatnicima. Sve je to teško primjenjivo na hrvatskom primjeru u kojem je javna politika opterećena korupcijom, samovoljom, zaštitom privatnih interesa nauštrb javnih. Teško je vjerovati da pojedini lokalni čelnici imaju dovoljno ozbiljnosti i edukacije da se prime bilo kakvih ozbiljnih projekata od javnog interesa u kojima će netko drugi odnijeti zaradu, još je teže vjerovati da posao neće dobiti njihovi rođaci. Državna razina nije ništa bolja, pokazuju primjeri kočenja projekata od javnog interesa, administrativnim barijerama koje izgledaju skoro kao namjerne ili pak pukom pasivnošću. Sve to kao da je opet stvar mentaliteta, koji se mijenja mnogo sporije nego bilo kakav zakon.