Hrvatsko-čileanska obitelj Lukšić glavni je junak glasina da planira kupiti većinski paket dionica Hajduka. Potomci bračkog Hrvata Policarpija (Polikarpa) navodno su zatražili uvid u klupske poslovne knjige radi procjene stvarnog financijskog stanja ozbiljno zaduženog Hajduka, a po upoznavanju s podacima razmotrili bi daljnje poteze.

U prvom trenutku, ni iz kluba, ni iz obitelji nije stigla ni potvrda ni opovrgnuće te vijesti. Tek se nakon par dana oglasila Hajdukova glasnogovornica priopcenjem da klub “nije upoznat s planovima Lukšićevih vezanima za ulazak u vlasničku strukturu.” S obzirom na golemo bogatstvo Lukšićevih, koje iznosi 19,2 milijarde dolara po Forbesu, logično je da su navijačima splitskih bijelih narasle zazubice. Brojni su se sportski klubovi preporodili otkad su ih preuzeli bogataši. Najsvježiji je primjer dojučer mala španjolska Malaga, koja danas slovi kao treća ili četvrta španjolska momčad zahvaljujući kapitalu katarskog multimilijardera Al-Tanija. Neki su domaći mediji odmah proglasili da bi Hajduk u slučaju realizacije navodnog preuzimanja imao bogatije vlasnike od Chelseaja i Manchester Uniteda, jer Roman Abramovič i Malcolm Glazer imaju svaki manje od cijele obitelji Lukšić. Međutim, spomenute su usporedbe neumjesne, jer Abramovič i Glazer imaju veću pojedinačnu imovinu od svakog člana slavne obitelji hrvatskog porijekla.

Bogatstvo nabujalo u godini dana
No, milijarda više ili manje ne pravi bitnu razliku, osim u pogledu poretka na rang listama. Nakon što im je između ožujka 2010. i 2011. vrijednost imovine narasla za 11 milijardi dolara, Lukšići su najbogatija obitelj Latinske Amerike, a na Forbesovoj ljestvici koja uključuje i pojedince i obitelji, zauzimaju treće mjesto. U toj golemoj regiji, ispred njih su samo Meksikanac Carlos Slim i Brazilac Eike Batista. U svjetskim omjerima, Lukšići su 27. po redu među najbogatijim pojedincima i obiteljima. Obitelj koju vodi druga supruga pokojnog Andronica, Iris Fontbona, i njegovo petoro djece, drži većinski udjel u Antofagasti, jednom od najvećih svjetskih rudnika bakra. Dionice kompanije su između izrade dvije Forbesove tablice skočile za 70 posto, a burzovna vrijednost kompanije Antofagasta PLC iznosila je u ožujku 21 milijardu dolara. Grupo Luksic, holdinška kompanija Lukšićevih, u svom sastavu ima i većinske pakete dionica Banco de Chilea, pivarske kompanije CCU, proizvođača bakrenih i aluminijskih proizvoda Madeca i prehrambene industrije Lućhetti. Zadnjih su godina kupili puno hotela na jadranskoj obali i tako se proširili na hrvatski turizam, po želji pokojnog Andronica (Andronika). Dok se hrvatski mediji hvale Lukšićima kao “našim ljudima”, čileanski mediji ih smatraju Čileancima i pišu im prezime isključivo Luksic. Razumljivo, tamo su doseljenici svi koji nisu lokalni Indijanci pa nečije hrvatsko porijeklo nije ni po čemu zanimljivije od španjolskog ili arapskog.

Manjim dijelom Hrvati
Štoviše, petoro potomaka Andronica starijeg samo su manjim dijelom etnički Hrvati, dok je njegova udovica Iris Čileanka. Ni Andronico, glavni tvorac bogatstva Lukšićevih, nije rođen u Hrvatskoj, već 1926. u Antofagasti, od oca Polikarpa Lukšića i Čileanke bolivijskog porijekla Elene Abaroe. Njegovo prvo dvoje djece, Andronico mlađi i Guillermo, došlo je na svijet u braku s Enom Craig. Nakon njene smrti prilikom operacije srca, 1961. je oženio tada 17-godišnju Iris Fontbonu, i s njom dobio Jean-Paula, Gabrielu i Paolu. Andronico stariji se nakon Drugog svjetskog rata preselio u Francusku da bi studirao na Sorbonni, ali se na fakultetu zadržao ravno jedan dan. Ostavši u Parizu, napravio je prve korake u svijetu biznisa, ako se tako može nazvati trgovina devizama na crnom tržzištu. Kad se ubrzo vratio u Čile, pokušao je studirati pravo, ali je i od toga odustao. Potom je sa svojim ujakom Juanom Abaroom vodio dućan s Fordovim automobilima. Zatim je otvorio mjenjačnicu, čiji su klijenti bili četvorica Francuza, suvlasnika obližnjeg rudnika bakra. Od njih je otkupio tri četvrtine vlasničkog udjela u rudniku, koji je 1954. privukao pažnju japanske kompanije Nippon Mines. Kad su mu Japanci ponudili otkup jednog od nalazišta u sklopu rudnika, legenda kaže da je Andronico zatražo samo 500.000 pesa. No, Japanci su mu isplatili 500.000 dolara, misleći cijelo vrijeme da se prodavač izražava u mnogo jačoj američkoj valuti. Tako se Andronico domogao prvog većeg iznosa, koji je nastavio ulagati u poslove, uključujući ribarstvo, bankarstvo i za njega sretno rudarstvo.

Povuci-potegni s Pinochetom
Kad su na vlast došli socijalisti predvođeni Salvadorom Allendeom, paktirao je s njima tako što je vlastima prodao dio svojih tvrtki, ponajviše rudarskih, zauzvrat zadržavši u vlasništvu prehrambene i poljoprivredne tvrtke. No, dobri odnosi s Allendeom naškodili su mu kad je 1973. državnim udarom na vlast zasjeo desničarski diktator Augusto Pinochet. Idućih pet godina, novi je vladar sprečavao Lukšića u pokušaju da u procesu privatizacije kupi ijedno poduzeće. Unatoč nepovoljnom tretmanu koji je trpio u prvo Pinochetovo vrijeme, Andronico se o diktatoru izražavao uglavnom pohvalno, priznajući manjkavosti na planu ljudskih prava, ali dajući mu za pravo u gospodarskoj polovici. Ironijom sudbine, baš mu je nemogućnost sudjelovanja u ranoj privatizaciji dugoročno pogodovala. Poduzetnici koji su bili dobili slobodne ruke da kupuju poduzeća debelo su se zadužili u dolarima. Kad su ranih osamdesetih čile zahvatile kriza i devalvacija pesa, našli su se u financijskom škripcu, dok je Andronico ostao među rijetkima bez problema s likvidnošću. Tada su se Lukšićevi domogli značajnih poduzeća po sniženoj cijeni i iz krize izašli ojačani. Jedna od njihovih bitnih akvizicija iz tog razdoblja bila je glavna domaća banka Banco O’Higgins, koja se 1997. spojila s Banco de Santiagom. Potom je nabavio Compania de Cervezas Unidas za sedam milijuna dolara, da bi joj vrijednost u međuvremenu narasla za 130 puta. Od sredine devedesetih, Lukšićevi su rasli munjevitom brzinom i razvili se u najbogatiju čileansku, a u zadnjem desetljeću i latinoameričku obitelj. Tamošnji mediji kažu, zahvaljujući spoju prodornosti, proračunatosti i sreće.

Obitelji to rade bolje
Devedeset posto američkih kompanija i 85 posto europskih su obiteljski biznisi. Pola svih zaposlenih u SAD i 65 posto u EU rade u obiteljskin kompanijama. A neke od njih su istinski velike. Oko trećine 500 najbogatijih poduzeća po magazinu Fortune su obiteljski biznisi. Po BusinessWeeku, velike obiteljske tvrtke su nedavno po poslovnim rezultatima nadmašile dionička društva, čije udjele drže međusobno nepovezani suvlasnici i kojima upravljaju menadžeri za plaću. Obiteljska suradnja i motivacija očito imaju veću težinu. Koje su obitelji najbogatije na svijetu, ako izuzmemo plemstvo? Mnogima će na pamet prvo pasti Rockefellerovi, no raspršenu imovinu članova tog klana nisu uspjeli pohvatati ni analitičari velikih svjetskih poslovnih magazina. Procjene govore da potomci Johna Rockefellera nisu nešto ludo bogati u usporedbi s današnjim vladarima svijeta. Rothschildov bi klan komotno mogao biti najbogatiji na svijetu već i zbog toga što je vrlo brojan i raširen kroz ogranke na razne države. No, još od kraja 19. stoljeća ova se stara njemačko-židovska obitelj drži prilično povučeno, izbjegavajući bahaćenje bogatstvom. U zadnjih su stotinjak godina Rothschildovi donirali mnoga svoja imanja i umjetnine, ne otkrivajući ni približno opseg svoje imovine. Sto, dvjesto, petsto milijardi? O raskoši dinastije koja se obogatila bankarstvom može se samo špekulirati. Tko preostaje? Superbogatih obitelji čija je imovina poznata ne manjka. Na vrhu je obitelj Walton, potomci Buda i Sama Waltona, osnivača najvećeg svjetskog maloprodajnog lanca Wal-Mart. Služeći se podacima prikupljenim u Forbesu i Fortunesu, www.richest.org je izradio ljestvicu na kojoj Waltonovi drže čelo sa zbirnih 90 milijardi dolara. Wal-Mart ima 8970 trgovina i 2,1 milijun zaposlenika, po čemu je najveći svjetski privatni poslodavac. Prvo mjesto zauzima i po godišnjem prihodu od skoro 422 milijarde dolara.

Pojedinačno, najbogatija je članica obitelji Christy Walton (56) s 26,5 milijardi dolara. Ujedno i najbogatija žena svijeta drugu godinu zaredom, naslijedila je imovinu muža Johna Waltona, kad je on 2005. poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Iza Christy poredali su se sin Sama Waltona Jim s 21,3 milijarde, Samova kći Alice s 21,2 milijarde i drugi Samov sin S. Robson Walton s 21 milijardom. Na drugom je mjestu najimućnijih obitelji čije je bogatstvo znano američka obitelj Koch proljetos pretekla indijsku braću Ambani. Četiri sina Freda C. Kocha, obogaćenog na naftnoj industriji, imaju 40 milijardi dolara, od čega većina pripada Charlesu i Davidu (po 42 posto), dok William i Frederick drže po sedam posto. Koch Industries prodaje široku paletu proizvoda od tekstila do gnojiva i po ukupnoj zaradi zaostaju samo za Wall-Martom. Indijska braća Mukesh i Anil Ambani združenom imovinom od 35,8 milijardi na trećem su mjestu nakon što su do prije dvije sezone bili vodeći s 91,41 milijardom. Mukesh (27 milijardi) i Anil (8,8 milijardi) više su suparnici nego braća, no 2005. su podijelili biznise koje im je ostavio otac Dhirubhai pa se ne petljaju jedan drugome u poslove. Sve njih zajedno, vjerojatno, nadmašuju Rothschildovi. Kad bismo samo znali za koliko? Ili bismo im možda previše zavidjeli?

Činjenice

Kemijska industrija

‘Europa bez kemijske industrije postaje ovisna i ranjiva’

Izgradnja mreža autocesta

Hrvatska na europskoj prometnoj karti: autoceste kao temelj logistike i trgovine 

Čileanski Hrvati na Jadranu
Grupo Luksic se reorganizirao 1996. tako da su financijska i industrijska ulaganja pripala poduzeću kćeri Quinenco, a rudarstvo i željeznice Antofagasti PLC. Djeca su stala na čelo Grupe Luksic još prije smrti Andronica starijeg od karcinoma u kolovozu 2005. Tako Quinenco vode najstariji Andronicovi sinovi, Guillermo kao predsjednik i Andronico mlađi kao dopredsjednik uprave, a Antofagastom uporavlja sin iz drugog braka, Jean-Paul. Guillermov Quinenco je kompanija koja je ljetos preko svoje podružnice Mexival za navodno 120 milijuna eura otkupila Jadranske luksuzne hotele od Gorana Štroka, točnije od GSHR Holdingsa s Djevičanskih otoka. Jadranski luksuzni hoteli imaju 560 zaposlenika i pet hotela – riječku Bonaviju i dubrovačke Bellevue, Excelsior, Kompas i Palace.