Arapsko je proljeće čimbenik nade u bliskoistočnoj politici, no povijest regije upućuje na mračniji ishod. U arapskome svijetu ne postoji noviji primjer šireg dijeljenja vlasti ili mirne tranzicije u demokraciju. Kad se diktature raspadaju, nove demokracije najčešće su dočekane nasiljem i paralizom, nakon čega obično uslijede sektaške podjele.Sirija je danas na rubu takvog prevrata.

Brutalni režim Bashara al-Assada stvorio je jaz između alavitske manjine koja upravlja zemljom i većinskog sunitskog stanovništva. Nakon što je Assad 31. srpnja naredio masakr u gradu Hami s većinskim sunitskim stanovništvom, sunitsko Muslimansko bratstvo optužilo je režim za “provođenje sektaškog čišćenja”. Sunitski ekstremisti napadaju alavitske obitelji i tvrtke.Jasno je da bi moglo doći do alavitskosunitskog sukoba širih razmjera, koji bi se vjerojatno proširio i izvan Sirije. Stvorio bi se rizik od nastanka regionalne dinamike koja bi potisnula dijalog nade stvoren za vrijeme Arapskog proljeća.Diljem Bliskog istoka polako ključaju sektaške tenzije između sunita i šijita, među koje spadaju i alaviti. Šijiti i suniti žive jedni uz druge duž dugog luka koji se proteže od Libanona i Pakistana, a dva najveća regionalna moćnika, šijitski Iran i sunitska Saudijska Arabija, bore se za premoć. Problem seže još do kolonijalnog doba, kad su europski vođe manipulirali vjerskim i etničkim raznolikostima u svoju korist tako što su manjinama dali više prostora u sigurnosnim snagama i kolonijalnoj vladi. Rat u Iraku bio je prvi iskaz destruktivnog potencijala njihove borbe za premoć, no na tome nije stalo. Arapskim proljećem ponovno su ga oslobodile oslabljene zemlje koje su dugo provodile sektaške podjele i brutalno gušile glas naroda.Danas šijiti traže veća prava u Libanonu, Bahreinu i Saudijskoj Arabiji, a suniti ne miruju u Iraku i Siriji. Ovog će puta svaku stranu poduprijeti napeta regionalna sila koja će učiniti sve da zaštiti svoje interese. Saudijska monarhija, koja sebe smatra čuvarom sunitskog islama, pretrpjela je velik poraz kad su kontrolu nad Irakom preuzeli šijiti, no zbog toga je samo bila odlučnija u namjeri da osujeti rast utjecaja Irana. Ne iznenađuje što je Saudijska Arabija bila prva arapska država koja je u kolovozu povukla veleposlanika iz Damaska.

Usto, 2005. godine, kad se šijitski Hezbollah upleo u ubojstvo Rafika Haririja, popularnog sunitskog premijera koji je bio blizak saudijskoj vlasti, nastao je dubok raskol između sunitske i šijitske zajednice u Libanonu, što je raspalilo bijes Saudijaca prema Hezbollahu.Dužnosnici u Rijadu obrat u Libanonu smatraju još jednom pobjedom Irana i ostvarenjem “šijitskog polumjeseca” na koji je jordanski kralj Abdullah još davno upozoravao. U ožujku je, u strahu od širenja Arapskog proljeća, Saudijska Arabija odlučila pružiti otpor u Bahreinu, gdje bi šijitska manjina stekla strašnu moć da je u prodemokratskim prosvjedima svrgnuta sunitska monarhija. Saudijci su okupili monarhije Perzijskog zaljeva da podupru sunitsku monarhiju u Bahreinu putem brutalnog gušenja prosvjeda te da upozore Iran “da su za obranu Bahreina spremni ući u rat s Iranom, a čak i s Irakom”. Saudijci s pravom strahuju od ishoda sektaških obračuna u Libanonu i Bahreinu, no u Siriji će Iran biti na gubitku. Objema je stranama jasno da hijerarhija u regiji ovisi o konačnom ishodu tamošnje borbe.Svaka je bitka u tom ratu bitna, a svaki sukob nosi rizik za regionalnu stabilnost. Naročito je bitan ishod događaja u Siriji jer suniti iz regije alavitsku vladu smatraju ključnom u šijitskom savezu Irana i Hezbollaha. Tamošnji bi alavitskosunitski sukob mogao brzo privući oba glavna igrača u regiji te potaknuti sektaški sukob lokalnih saveznika i to širih razmjera, od Libanona do Iraka i Perzijskog zaljeva, pa i šire. Dugotrajni krvavi obračuni, ubojstva, bombaški napadi, sektaško čišćenje i izbjegličke krize od Bejruta do Maname koji šire nestabilnost i rivalstvo u regiji mogli bi poništiti nadu koju je stvorilo Arapsko proljeće. Lako bi prevladali radikalni glasovi obiju strana – u Bahreinu, Libanonu, Siriji i Iraku takve se stvari već događaju.

To ni na koji način neće pogodovati razvoju demokracije i zapadnjačkim interesima, no gušenje sektaških napetosti čim se počnu razvijati pomoglo bi u postizanju stabilnosti u regiji. Iako Washington nema nikakvog utjecaja u Siriji, svakako bi trebao blisko surađivati sa saveznicima koji mogu na nju utjecati, a to su Turska i Saudijska Arabija.Osim Sirije najugroženiji su Bahrein i Libanon, a na to Sjedinjene Američke Države ne mogu utjecati. SAD bi trebao od bahreinske monarhije tražiti obustavu oštrih mjera, početak ozbiljnih pregovora sa suprotnom stranom i proces dijeljenja vlasti. Washington je snažno vojno povezan s Bahreinom i taj bi utjecaj trebao iskoristiti za ostvarenje mirnog rješenja. U Libanonu Amerika ne bi trebala poticati sektaške obračune, već podržati rješenja za pomicanje s mrtve točke, što bi značilo i podjelu vlasti između šijita, sunita i kršćana. Libanon je 1932. godine posljednji put proveo popis stanovništva te na temelju tog popisa do danas daje prednost sunitima i kršćanima. Značajna podjela moći u Bejrutu jednako je važna za ostvarenje mira i stabilnosti u Libanonu kao i razoružanje Hezbollaha. Bliski se istok nalazi usred povijesnih promjena. Washington se može nadati mirnoj i demokratskoj budućnosti, no također bi trebao spriječiti razvoj novih sektaških obračuna koji bi znatno naštetili i regiji i čitavom svijetu.

Vali Nasr je profesor na fakultetu Tufts u Massachusettsu i autor knjige “The Shia Revival: How Conflict Within Islam Will Shape the Future”