Odabrao si je naziv Bratski vođa, iako su 42 godine njegove vladavine rijetko bile obilježene bratstvom, a njegovo je vodstvo ostavilo zemlju s nevjerojatnim naftnim bogatstvom u krajnjem raspadu. Sada, dok nekadašnji podanici pukovnika Muamera Gadafija pročešljavaju imanja njegove obitelji, njihove farme i vile na obali, otkrivaju se sve pojedinosti o životima koje su živjeli daleko od naroda, ispunjenima naznakama njihovih mana, mušica i međusobne nesnošljivosti.

Na jednoj od tih farmi, jednog sunčanog dana, konji su tumarali pored mramornih kipova lavova, tigrova i medvjeda, dok su sobovi pasli pored praznog bazena. U domu jednog od Gadafijevih sinova, Saadija, pronađeni su znakovi života provedenog u neprestanim frustracijama. Ovaj je čovjek, koji je pokušavao biti i sportaš, i vojnik, i hollywoodski producent, u spavaćoj sobi pored kreveta držao njigu za samopomoć na engleskom jeziku pod naslovom “Uspješna inteligencija”.S obzirom na Gadafijevu dobro poznatu sklonost kiču, njegov dom nije onoliko veličanstven koliko bi se dalo pretpostaviti. Nedostaje mu lažni glamur mramornih palača Saddama Husseina. Nema stupova s inicijalima pukovnika, niti odljeva šaka koji nalikuju na njegove ruke, niti okolnih jaraka s proždrljivim šaranima.No, i u Bagdadu i u Tripoliju fizički ostaci vladavine ovih vođa još uvijek odražavaju koliko su moć i nemoć udaljene jedna od druge. Dok pobunjenici i stanovnici prebiru po ostacima života Gadafijevih, prisutan je osjećaj kao da konačno polažu pravo na zemlju kojom je zapovijedao najdugovječniji vladar u arapskom svijetu, te da konačno bez straha govore ono što im je na umu o zemlji koju baštine i vladaru za kojeg se nadaju da su ga ostavili daleko iza sebe. “Za vrlo bogatu osobu, on je zapravo bio vrlo jeftin”, rekao je Fuad Gritli dok se vozio prostranim imanjem pored zračne luke na kojemu je pukovnik Gadafi živio.Mir tog imanja potcrtavaju spokojna navodnjena polja. Deve neometano šetaju. Ondje još uvijek stoji šator u kojemu je pukovnik Gadafi primao inozemne dostojnike, čija su platna ukrašena slikama deva i palmi. Bombarderi NATO-a uništili su nedovršenu kuću u marokanskom stilu te ostale šatore podignute od skupljeg platna, kao i betonske zgrade-bunkere korištene u službene svrhe.

Dok se Gritli s prijateljem vozio cestama koje naizgled ne vode nikamo, obojica su odmahivali glavama. Pobunjenici su nesmetano prošli neosiguranim kompleksom. Kao i pljačkaši.“Nije nam bilo dozvoljeno približiti se, čak ni prići vratima”, ispričao je Gritli kako je to izgledalo godinama prije nego što je pobuna uništila pukovnikov čvrsti vladarski stisak.“Gadaffi nije živio poput bogataša, to mu priznajem”, rekao je Malik elBakouri (27), liječnik iz Tripolija, dok se vozio pored hostela u kojemu je voda curila iz razbijene pipe, u gradu koji pati od nestašice vode. “Ali njegovi sinovi i svi ljudi iz njegova plemena, kao i obitelji povezane s njima, svi su oni 40 godina lijepo živjeli.”Vile Gadaffijevih sinova na pješčanom nasipu s pogledom na Sredozemlje nisu bile raskošne; smeđa boja na terasama se već guli i odavaju osjećaj kao da su nastale 1970-ih. No, mladim borcima koji su toga dana lutali odajama jednog od njegovih sinova, Hannibala, i one su se doimale preluksuznima te su potaknule zavist i osjećaj da je bogatstvo cijele zemlje protraćeno.Na šanku od crnog granita stajale su prazne boce skupog viskija i šampanjca. S terase se pruža spektakularni pogled na tirkizne vode. “Mogu se samo zapitati zašto?”, rekao je Serajeddin Zintani, noseći izraelsku pušku. “Zašto mi ne možemo tako živjeti, lijepo živjeti? Svakoga dana izađeš na terasu i vidiš more.”Muatassim, još jedan Gadafijev sin i državni savjetnik za nacionalnu sigurnost, okružio se s više luksuza. Prilaz s fontanom ukrašen reljefima četiri konjske kočije vodi do bungalova uz bazen, s rimskim stupovima na ulazu urešenom zlatnim svodovima i kupolama.Mohamed al-Hutmani, koji je živio u blizini, prošetao je imanjem na kojemu preko nekoliko hektara rastu stabla limuna i maslina.“Nismo smjeli čak ni na trenutak zastati autom ispred imanja”, rekao je. “Bilo je nemoguće čak i pomisliti da ću jednoga dana uspjeti ući ovamo.”

Anthony Shadid i Kareem Fahim