Sudac Lozina vjerojatno nije ni svjestan da se u Hrvatskoj vodi teška borba protiv korupcije kad je donio oslobođajuću presudu kojom poručuje da davanje novca državnom službeniku (cariniku) da brže ocarini robu nije mito, nego mali znak pažnje.

Pitanje je, s obzirom da se radi o optužbi za primanje mita, a ne davanje mita, zašto mediji ne citiraju i taj njegov dio ili on uopće ne postoji. U sudstvu su prilično zbunjeni: nije im jasno kako Lozina – kao da je na Marsu – ne vodi novu ulogu sudstva. A ona je danas i prevenirajuća i edukativna jer čim više USKOK upire i kopa po državnom sektoru otkriva koliko je velika misija sudstva. Ključni problem o kojem ovisi razvoj i boljitak Hrvatske je upravo iskorijenjivanje korupcije na svim razinama. Ona ruši konkurentnost, kako pojedinaca, tako i države. No, gospodarski, ekonomski, društveni i politički antikorupcijski kontekst, te napore Vlade i pravosuđa, Lozina je u cijelosti ignorirao. Bio je obični sudac, a unatoč skandalima postao je elitni, tj. uskočki što donosi bolju plaću i beneficirani staž, ali i sudački rad trebao biti usklađen s društvenim prioritetom. Moguće je on kao sudac svega toga i svjestan, ali po cijenu novog skladala, ipak testira sudsku praksu. Možda po sistemu APP (ako prođe – prođe), priprema teren za druge i slične predmete. No, to bi značilo da računa s time da postoji struja koja u pravosuđu slično misli. Presuda neće proći test višeg suda ako se na tom stavu temelji oslobođenje krivnje, kažu sami suci. No, time se problem neće riješiti: i nepravomoćna presuda je važna jer šalje pravosudnu poruku. A problem je pravosuđa i cijele države kad sudac bukvalno uči građane da podmazuju novcem usluge državnih službenika jer se svi sada mogu na to pozvati.