Kad sam 1977. godine diplomirala, svijet je bio uredno podijeljen na dvije sfere: posao i sve ostalo. Posao je predstavljao hiperrealnu domenu logike, ispunjenu rasporedima, organizacijskim tablicama i povratima ulaganja. Osjećaji, toliko opasni, loše određeni i nepredvidivi, smjeli su se pojaviti isključivo izvan ureda.

No, od mog prvog radnog dana na mjestu administrativne pomoćnice u sjedištu jedne komercijalne banke, shvatila sam da se emocije na radnom mjestu nalaze posvuda.Ured mi se nalazio pored toaleta. (Očito sam imala najniže moguće radno mjesto.) Svakih nekoliko dana, jedna od tri visoko pozicionirane menadžerice na mom katu, pohitala bi prema toaletu te nakon što bi prošlo podosta vremena, izišla van. Na licu su joj bili vidljivi tragovi plača. Svjedočila sam i muškarcima koji bi pojurili prema toaletu, a iz njega izlazili blijedi i stisnutih usana.Čak i kao 21godišnja početnica, shvatila sam kako su osjećaji sila koja počiva u korijenu svih naših poteza. Dok sam radila istraživanje za knjigu “Uvijek je osobno: osjećaji na novome radnom mjestu”, dvije sam godine provela ispitujući stavove Amerikanaca prema iskazivanju osjećaja na poslu, a prema saznanjima koje sam dobila, oni bi se dali sažeti u prepravljenoj inačici slavne Descartesove izjave: Mislim i osjećam, dakle jesam.U starim danima prije interneta i mobilnih telefona bilo je puno lakše vjerovati da ured pretpostavlja racionalno, a dom emocionalno. No danas, kad se posao i privatni život neprestano isprepliću, ta je razlika postala zastarjela, a vjerojatno i škodljiva.Opna između privatnog života i posla, osobito onog uredskog, oduvijek je bila propusna, ali današnji poslodavci i zaposlenici očekuju neprestanu dostupnost i odgovornost.

A što više prebacujemo komunikaciju u elektroničku domenu, to je veća naša žudnja za osobim kontaktom oči u oči. Naša nova, “plosnata” organizacijska struktura na poslu naizgled promiče opušteniju razinu emocionalnog izražavanja. Međutim, organizacije s plosnatom organizacijskom strukturom zahtijevaju još veću razinu emocionalne spretnosti i truda prilikom snalaženja u takvoj bezličnoj zapovjednoj strukturi. Nitko više nije siguran gdje su granice. Je li u redu šaliti se sa šefom? Što ako slučajno čujemo da netko u uredu do nas plače?Jasna pravila za ovaj novi poslovni svijet jednostavno ne postoje. No jedna je stvar sigurna. Takozvana generacia “tisućljetnika”, odgojena uz neprekidnu i golu emocionalnu transparentnost razmjene sms poruka i objava na društvenim mrežama upravo ulazi u svijet rada. I dok oni polaku zamjenjuju pripadnike stare škole rođene u 1940-ima i 1950-ima, više nema povratka u svijet odjeljaka. Volim vjerovati kako bi se cijela ljudska vrsta osjećala manje tjeskobno kad bi muškarci i žene redovitije i bez srama iskazivali osjećaje na radnom mjestu. Ukoliko nastavimo poricati kako je emocionalno izražavanje na radnom mjestu primjereno, s obzirom da nam je to urođeno, nećemo znati kako se nositi s tim vrlim novim svijetom bez granica.

Anne Kreamer