Šezdesettrogodišnjeg Briana Ena ne čudi što je i danas najtraženiji glazbeni producent, koji s U2 i Coldplayem ostvaruje platinaste naklade, ili što već četrdeset godina uspješno gradi solo karijeru pa je čak u posljednje dvije godine objavio tri albuma.

Ne, njega iznenađuje vlastiti pozitivan stav. “Šokirao sam se kad sam nedavno shvatio da sam optimist. Smatram da ljudi imaju gotovo neograničenu moć promjene i da bismo uistinu mogli izgraditi bolju budućnost ako budemo dovoljno pametni.” S obzirom na to da Eno voli raznolike moždane poticaje, njegov novi album “Drums Between the Bells” bio je samo jedna od brojnih tema našeg razgovora. Kad mu postavite pitanje, nakon sat vremena imate dovoljno materijala o glazbi, povijesti i tehnologiji da biste mogli ispuniti čitavu knjigu. Tijekom intervjua koji smo nedavno vodili telefonski oduševljeno je govorio o evoluciji, metafikciji Jorgea Luisa Borgesa, učinku usluga u oblaku na kreativnost te zastarjelosti pojma “glazba”. Eno, naime, smatra da bi ga trebalo zamijeniti riječju “sonema”, a čak je i osmislio aplikaciju tog imena, zato što smatra da je prikladnija za opis glazbenih kretanja 21. stoljeća. Također je govorio o suradnji na albumu “Drums Between the Bells” s mladim britanskim pjesnikom Rickom Hollandom, a album je poseban po tome što ruši granice interpretacije ljudskog glasa. Eno je na albumu okupio brojne poznanike sa sjajnim glasovima – naprimjer grafičkog dizajnera i zaposlenika svoje teretane – koji su recitirali kratke i nabijene Hollandove stihove o bespućima svemira i umjetničkim dosezima (“izumimo nove boje koje lete”). Eno je snimke potom izmijenio kako bi istaknuo posebnosti naglaska i intonacije njihova govora te pjesme još više obojio dojmom umjetnoga uz rastrzane elektroničke ritmove.

U pjesme kao što su “Bless This Space” i “The Real” unio je umjetni pjevni govor koji nalikuje na robotske, strojno slijepljenje najave u tramvajima. “Htio sam se baviti novim, drukčijim spojem govora i pjesme”, kaže Eno. Album je nastao kao plod eksperimentalnog duha za kojim se Eno uvijek povodio u svojem radu i iziritiranosti pop pjesmuljcima koji vladaju današnjom scenom. Snimanjem govora počeo se baviti još tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se od klavijaturista i čarobnjaka za tehniku u grupi Roxy Music prometnuo u utjecajnog solo umjetnika, a potom i još utjecajnijeg producenta: između ostalih radio je s Davidom Bowiejem na albumu “Low”, grupom Talking Heads na “Remain in Light” te grupom U2 na albumu “The Unforgettable Fire”. Ljudski glas izmijenjen u poluljudski zna zvučati pomalo jezivo, no kad se Eno odlučio pozabaviti ritmom izgovorene riječi, u njemu je vidio metodu podrivanja temelja pop glazbe. “Sveukupna povijest pop glazbe počiva na prvom licu jednine s povremenim ubacivanjem drugog lica jednine”, kaže Eno. “Toliko mi je već dosadilo da se pjesme vrte oko govora pojedinca da sam se počeo baviti mijenjanjem ideje da je glas u pjesmi glas pjesme, to jest, da je središnje značenje pjesme. Tako se glas odvaja od osjećaja koje obično s njime povezujemo te postaje osjećajno dvoznačan pa se slušatelju otvara veći prostor interpretacije.”

Ben Sisario