Pod pritiskom ožalošćenih roditelja španjolsko državno tužiteljstvo ispituje optužbe za otmicu i prodaju djece usvojiteljima, a ta je praksa navodno trajala čak četrdeset godina. Nešto što je počelo kao politička odmazda protiv ljevičarskih obitelji tijekom diktature desničarskog generala Francisca Franca pretvorilo se u trgovinu djecom u kojoj su liječnici, medicinske sestre te čak i časne sestre surađivale sa zločinačkim mrežama.

Moguće je da se radi o nekoliko tisuća takvih otmica. “Duboko u duši znala sam da mi je sin otet”, kaže sedamdesetosmogodišnja Concepción Rodrigo Romero, umirovljena švelja koja je 1971. godine rodila nedonošče. Liječnik u Sevilli rekao joj je da je rodila sina, prisjeća se Concepción. No tad je posljednji put vidjela sinčića i tog liječnika. Španjolsko je sudstvo bilo prisiljeno reagirati nakon što je Anadir, udruga koja predstavlja roditelje koji tragaju za nestalom djecom, krajem siječnja podnijela tužbu. Državni odvjetnik Cándido CondePumpido izjavio je da se trenutno ispituje 849 slučajeva. Prijavljeni slučajevi odnose se na razdoblje od 1950. do 1990. godine, što znači da su se nastavili dobrano nakon Francove smrti 1975. godine. Najugledniji španjolski sudac Baltasar Garzón 2008. godine istragu zločina počinjenih tijekom Francove vladavine proširio je i na mogućnost da je Franco naredio da se djeca otmu tisućama žena koje su tijekom građanskog rata podupirale njegove protivnike republikance. CondePumpido smatra da su u to bile uključene zločinačke mreže. Voditelj udruge Anadir Antonio Barroso smatra da se s vremenom Španjolska pretvorila u sjecište međunarodne trgovine ljudima pa su preko Španjolske velik broj dojenčadi prodavali posvojiteljima u prekomorskim državama. Četrdesetdvogodišnji Barroso udrugu Anadir osnovao je lani nakon što mu je prijatelj rekao da su obojica posvojeni. Uzeo je uzorak DNK žene za koju je oduvijek mislio da mu je majka te je otvoreno upitao o čemu se radi kad se njihov DNK nije poklopio. Na kraju mu je priznala da ga je kupila od jedne časne sestre. Uspio je otkriti o kojoj se časnoj sestri radi; sprema tužbu protiv nje i osoblja bolnice gdje se rodio, a i dalje traga za pravim roditeljima. Još je nekoliko časnih sestara priznalo krivnju za prodaju djece. Jedna je tvrtka iz Madrida od siječnja do danas uspjela prikupiti DNK više od 700 ljudi, no čak će i uz testiranje DNK tužiteljstvo teško pretražiti zajedničke grobnice s ostacima navodno umrle djece. Izvješća i zapisnici o njihovoj smrti uglavnom su nepotpuni i oprečni. Upravo je jedan nepotpun zapisnik temelj tužbe Dolores Díaz Cerpe, koja smatra da je njezino novorođenče oteto 1973. godine.

Liječnik joj je rekao da nosi blizance; rodila je djevojčicu, a medicinska joj je sestra nakon poroda rekla da drugog fetusa nije bilo. Posumnjala je da se radi o laži, a nakon što je čula da i drugi roditelji tragaju za otetom djecom, od bolnice je zatražila izvod iz knjige rođenih za svoju kćer. Umjesto njezina izvoda dobila je izvod za dječaka. “U bolnici su mi rekli da se radi o administrativnoj pogrešci, no nitko me više ne može razuvjeriti da sam nažalost sve ove godine bila u pravu”, kaže Dolores. Neki parovi, kao što su Joaquín Sáez Naranjo i Manuela Sánchez Cintado iz Seville, podnose više tužbi. Joaquín i Manuela izgubili su dvoje djece u sumnjivim okolnostima, najprije 1972. godine, a potom i 1985. Taj je drugi put liječnica Manueli prilikom ultrazvučnog pregleda rekla da nosi dječaka, no nakon što je rodila, rekli su joj da su djetešce odvezli na poseban odjel zbog “manjih zdravstvenih tegoba” Njezinom su suprugu, pak, rekli da im je kćerkica preminula. “Nosila sam dječaka, a netko ga je zamijenio za mrtvu djevojčicu”, prisjeća se vidno potresena Manuela Sánchez Cintado. Njezin suprug kaže da mu je sad jako žao što je prihvatio liječnikov savjet da je bolje da ne vidi svoje mrtvo dijete. Možda i ne bi, kaže, na groblju San Fernando pokopao “zamotuljak tkanine”. Nedavno se vratio na groblje, a ondje su mu rekli da su ostatke iz grobnice prije desetak godina premjestili na nepoznatu lokaciju.Tijekom Francova režima i još dugo nakon njega “nitko se nije usudio ispitivati ono što vam državni dužnosnici kažu”, kaže María Luisa Puro Rodríguez, umirovljenica koja je nekoć radila u tvornici duhana, a smatra da je njezino novorođenče oteto 1976. godine iz bolnice u Malagi. “Nasreću, danas živimo u društvu u kojem je normalno posumnjati u ono što čuješ”, kaže María. “Tu sam gorku lekciju itekako dobro naučila i spremna sam boriti se dok ne saznam što se zapravo dogodilo s mojim djetetom.”

Raphael Minder