U Rimu 28. lipnja Ujedinjeni narodi službeno su obznanili kako je po tek drugi put u ljudskoj povijesti jedna bolest zbrisana s lica Zemlje. Ta relativno nepoznata bolest je stočna kuga. Stočna kuga je epizoološka, odnosno životinjska bolest, čiji originalni naziv, “Rinderpest”, potječe iz njemačkog jezika.

To je jedna vrsta usporediva s virusom boginja koja pogađa stoku s rascjepljenim papcima kao što su goveda, bizoni, velike antilope, jeleni i srne, svinje, pa čak i žirafe te gnuovi. Najzarazniji takvi virusi znali su pobiti i do 95 posto napadnutog krda. Stočna kuga za ljude nije nimalo nevažna. Upravo nju krive za ubrzanje pada Rimskog Carstva, pomaganje Džingiskanu u osvajanjima, te onemogućavanje napredovanja Karla Velikog, otvaranje puta francuskoj i ruskoj revoluciji te kolonizaciju istočne Afrike. Seljacima stoka predstavlja i hranu i prihod, kao i izvor teladi za prodaju te gnojiva za obradive površine. Sve donedavno, goveda su orala polja i vukla robu na tržnice. Kad stado ugine, njegovi vlasnici gladuju. Dugotrajna, ali relativno nepoznata borba protiv stočne kuge može se zahvaliti vještini i hrabrosti veterinara koji su se borili protiv te bolesti u udaljenim, ponekad i ratnim područjima; diljem Afrike, u arapskoj pustinji i na mongolskim stepama.“Uloga koju veterinari igraju u zaštiti društva je ozbiljno potcijenjena”, izjavio je Juan Lubroth, glavni dužnosnik za veterinu pri Organizaciju za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda. “Zaslužni smo za mnogo stvari, a ne samo uklanjanje buha, kupanje maskota i cijepljenje vaših kućnih ljubimaca.” Ova pobjeda također je dokaz kako pobjeda nad malim boginjama 1980. godine nije bila tek puka slučajnost. Iskorjenjivanje stočne kuge pokazuje nam što se sve može postići kad stručnjaci na terenu primjenjuju nova znanstvena otkrića i inovativne taktike. Predvodnik ovih težnji, Sir Gordon R. Scott iz Centra za tropsku veterinu pri Sveučilištu u Edinburghu, 1998. godine zaključio je kako u konačnici mukotrpni rad neće uroditi plodom. Tada je napisao: “Glavna prepreka nam je nečovječnost čovjeka prema čovjeku. Stočna kuga cvjeta u područjima u kojima vladaju oružani sukobi, u kojima ima mnoštvo izbjeglica. Sve dok ne osiguramo mir u svijetu, nećemo pobijediti.” Naveo je Somaliju, Sudan, Šri Lanku, Jemen i kurdske dijelove Iraka i Turske kao ratom opustošena područja u kojima veterinari riskiraju vlastite živote. Scott je preminuo 2004. godine. Premda toga nije bio svjestan, vjerojatno je nadživio stočnu kugu. Posljednji slučaj te bolesti zabilježen je kod jednog divljeg bizona u Keniji 2001. godine.

Drevna bitka
Suvremeni napori glede iskorjenjivanja ove bolesti otpočeli su 1945. Međutim, rezultati su se počeli pojavljivati tek nakon napretka u vezi cjepiva. Verzija iz 1893. izrađena od životinjske žuči zamijenjena je cjepivom koje je sazrijevalo u kozama i zečevima te konačno onom laboratorijskom, dok je verzija otporna na visoke temperature razvijena tek 1980-ih. Stočna kuga uzrokuje brzu i ružnu smrt. Životinje dobiju groznicu, a budući da im se upali probavni trakt, ugibaju od proljeva i gubitka bjelančevina. Međutim, mnogo bolesti ima slične simptome, a brzi dijagnostički test razvijen je tek u 1990-ima. Sve donedavno, pretpostavljalo se da se ova bolest pojavila još 10.000 godina prije Krista, kad su životinje pripitomljene na području današnjeg Pakistana. Stočnu kugu smatra se krivcem za epidemiju u Egiptu 3000. prije Krista te pomore stoke koju su doveli Rimsko Carstvo na rub gladi u četvrtom stoljeću. Također je glavni osumnjičenik za pomor na britanskom otočju u devetom stoljeću. No prošle su godine japanski genetičari iznijeli tvrdnju kako je do oko 1000. godine, stočna kuga bila istovjetna malim boginjama, što bi značilo da je pandemija koja je do te vremenske granice ubijala samo životinje imala druge uzročnike. Neki stručnjaci sada smatraju kako se ova bolest pojavila kod sivih goveda na stepama središnje Azije te da su je raširili Mongoli kad su u 13. stoljeću počeli pokoravati Euroaziju. Uz iznimku kratkog izbijanja te bolesti u Brazilu 1920. godine, stočna kuga nije došla do američkog kontinenta. Australija ju je iskusila samo 1923., kad je zbog nje uginulo oko tri tisuće grla, nakon čega je iskorjenjena. Afrika je također bila pošteđena sve do 1923. godine, kada je talijanska vojska pokušala pokoriti Abesiniju te pritom uvezla indijsku stoku koju je koristila za prehranu i vuču. Virus je eksplodirao tim kontinentom iz luke Massawa u današnjoj Eritreji, a u samo deset godina došao je sve do Južnoafričke Republike. Povjesničari smatraju kako je najmanje trećina nomadskih plemena uslijed tih zbivanja umrla od gladi. Još 1980-ih, indijski mirotvorci u Šri Lanki uvozili su zaražene koze. Do 1999. godine, ratna Šri Lanka postala je jedno od posljednjih prebivališta stočne kuge.

Pronalazak cjepiva
Tijekom stoljeća, stočna kuga potaknula je važna znanstvena otkrića. Kada je 1713. zaprijetila papinskim stadima, Papa Klement XI. zamolio je svog osobnog liječnika, doktora Giovannija Mariju Lancisija, da je zaustavi. Doktor Lancisi bio je upoznat s radom doktora Bernardina Ramazzinija s padovanskog sveučilišta, koji je zaključio kako se stočna kuga širi “iznimno zaraznim, otrovnim dahom goveda” te njihovim izlučevinama i kožom. Prema zapisima doktora Scotta, doktor Lancisi propisao je strogu karantenu. Svećenicima je naređeno kako moraju propovijedati da se sva zaražena stada moraju pobiti, a trupla zakopati i prekriti vapnom, dok se zdrava stada moraju izolirati. Vlasnik koji se bude tomu usprotivio bit će obješen i raščetvoren. Svećenik koji se tomu usprotivi bit će poslan na galiju do kraja života. Unutar samo šest mjeseci, bolest je suzbijena. U protestanstskom dijelu Europe harala je čitavo stoljeće i usmrtila 200 milijuna grla. Do 1750-ih, mljekari u Engleskoj i Nizozemskoj razvili su primitivni oblik cjepljenja: platno bi namočili u izlučevine mrtve krave, a zatim ga zašili u prorez na koži zdravog goveda. Takva metoda nije uvijek uspješno štitila od bolesti, a ponekad je skrivila čak i smrt goveda. Izbijanje te bolesti 1924. godine poslužilo je kao povod osnivanja Svjetske organizacije za životinjsko zdravstvo. Nekoliko godina kasnije, Sovjetski Savez je iskorjenio ovu bolest među stepskim krdima. Kina je slijedila njihov primjer već 1950-ih. Indija se borila sve do 1995. godine. “U Indiji ne smijete ubiti kravu”, pojasnio je doktor William P. Taylor, stručnjak za stočnu kugu. No, Indija je dobro provodila cjepljenje.

Posljednja granica
Afrika se pokazala najtvrdokornijim problemom, s obzirom da je bolest ondje bila prisutna u 32 zemlje, a mnoge od njih obilovale su nomadskim stočarskim plemenima koja su stada prevodila preko čak 80 kilometara dnevno. Cjepivo se pakiralo u sol da bi se moglo otopiti u slanoj otopini, ali vrijedna sol često je bivala ukradena. Objava dana za cjepljenje bila je poput “oglasa lopovima da je kuća otključana”, izjavio je John Anderson, bivši ravnatelj za laboratorijska ispitivanja. Nadalje, afrički veterinari bili su slabo plaćeni. No, 1979. godine pothvat se pokazao uspješnim, pa je okončan. Međutim, stočna kuga vratila se već sredinom 1980-ih. “Mislim da su prerano prestali”, objasnio je doktor Anderson. “Nitko nije siguran točno odakle se vratila.” Drugi pothvat glede pokrenut je 1986., a treći već 1998. godine. Ključni preokret dogodio se kad je novo cjepivo preživjelo mjesec dana bez hladnjaka, što je značilo kako pastiri sami mogu cijepiti stoku. “Način na koji smo to prije obavljati sada mi se čini bezuman”, kaže Peter L. Roeder, koji je bio odgovoran za posljednji pothvat. “Prvo smo se borili sa životinjama da ih oborimo na tlo, dotad bi postalo jako vruće, pa je brzo domaćima sve to dosadilo i jednostavno bi otišli.” Stoku su obarali nepoznati bijelci koji su zaudarali na sapun i deodorant. “Ali, netko domaći, odjeven u lokalno ruho, s ovčjom masti utrljanom u kosu, mogao je hodati među stokom i zabijati iglu gdje god bi htio, a životinje bi ga jedva primijetile”, objasnio je doktor Roeder. Sljedeći ključni korak naprijed bio je brzi dijagnostički test. Doktor Anderson, njegov izumitelj, rekao je kako je taj novi test dao vjerodostojnost lokalnim veterinarima. Dužnosnici su čekali deset godina da objave uspješno istrebljenje stočne kuge, s obzirom da je nadzor teži kod životinjskih bolesti. Napori u iskorjenjivanju ove bolesti trajali su od 1945. godine sve do danas i stajali oko pet milijardi dolara, izvješćuju Ujedinjeni narodi. “Pomislio sam kako je to dugo i puno”, rekao je Roeder. “A onda sam se sjetio da je kraljevsko vjenčanje stajalo osam milijardi. Još smo mi i jeftino prošli.”

Donald G. McNeil Jr.