Egipatska je revolucija otvorila mnoga pitanja, ne samo u Egiptu nego i drugdje u svijetu. Pitanje koje smo se najprije upitali i koje se još uvijek pitamo jest: gdje su Egipćanke? Dat ću vam odgovor: Egipćanke se kreću prema boljim vremenima, no put je dug i težak.

Naš prosvjed na trgu Tahrir u siječnju kojim smo slomili režim Hosnija Mubaraka slomio je mnoge prepreke u egipatskom društvu.Nikad neću zaboraviti taj dan kad su mladi konzervativni muškarci surađivali s mladim aktivisticama u borbi protiv nasilne Mubarakove policije. Prije toga nikad se ne bismo družili. Žene su prekršile norme.Odigrale smo drukčije uloge nego što su nam tradicija i kultura propisale. Borile smo se za promjene u politici i u sebi kako bismo dokazale da se znamo nositi s teškim izazovom. I uspjele smo. Vidjela sam žene kako hodaju visoko uzdignutih glava, s novim govorom tijela koji je odisao samopouzdanjem. Žene su bile bezbrižne, razgovarala i smijale se na ulicama za koje su se borile i na kraju ih osvojile.Počela je nova faza revolucije, ona u kojoj se u javnom i privatnom životu za ženu stvaraju brojni izazovi, ali i ja kao aktivistica imam pred sobom nove borbe. Brojna mi pitanja padaju na pamet: hoćemo li se moći dalje boriti za radikalniju društvenu revoluciju? Hoćemo li održati revoluciju u sljedećim fazama kad ćemo Egipat mijenjati u građansko demokratsko društvo o kojem smo sanjali? Borili smo se za “slobodu, dostojanstvo i pravdu u društvu”, slogane smo gorljivo ponavljali tijekom tih sjajnih, teških i izazovnih 18 dana. Kako se sad možemo oduprirati promicanju tih vrijednosti? Otad se dogodilo mnogo toga što bi moglo biti znak uzmicanja žena iz javnog života. U vijeće koje je mijenjalo egipatski ustav nije izabrana ni jedna žena; svaki dan prijavi se nekoliko slučajeva seksualnog napastvovanja, a na proslavi Dana žena 8. ožujka vojna je policija uhitila prosvjednike koji su na ulici hvatali žene i prisiljavali ih na test nevinosti.

Zbog takvih događaja lako je pomisliti da nema nade, da u Egiptu možete promijeniti režim, ali žene neće dobiti više prava i više slobode. Moramo shvatiti da je to tek početak duge borbe, ne samo ovdje nego i u drugim arapskim zemljama u kojima vladaju prosvjedi. Je li važnije ženama vratiti temeljna prava ili raditi na političkoj dobrobiti i stvarnoj jednakosti? Na to je pitanje lako odgovoriti kad pogledate prosvjednice u Egiptu, Tunisu i Siriji.Iako su se zakonski izborile za određena prava, to nije dovoljno. Kad o 25. siječnju govorimo kao o “revoluciji” a ne “ustanku”, znači da se od žena očekuje da prođu kroz teške faze. Onu prvu smo prošle, a ta je možda bila i najlakša, no čeka nas dug put, u koji ćemo morati uložiti golem trud, otvoriti nova polja za razgovor i pokrenuti nove ciljeve. Odlučile smo kao žene, bez obzira na međusobne razlike, da ćemo pokrenuti društvo koje stoji iza naših zahtjeva. Shvatile smo da je najbolje krenuti smjerom izgradnje zajedništva žena i muškaraca. Revolucija nam je nedvojbeno nametnula nove mehanizme – promicanje ženskih stavova i doprinosa društvu više nije mogućnost nego nužnost. Žene se moraju gurati u javni prostor i uništiti mit o nesposobnosti obnašanja političkih i aktivističkih uloga.Naš će pokret dekonstruirati stereotip da postoji i treba postojati samo jedan tip Egipćanki. Ovome ja svjedočim: žene se uključuju u političku sferu, grade naslijeđe za izbore, mladi stvaraju nove društvene skupine, stvaraju se koalicije za zaštitu ženskih prava u novoj, postrevolucijskoj eri.Njihovim stvarnim trudom gradimo temelje za promjene. Tako se usmjeravaju pokreti i štite prostori. Revoluciju su stvorile različite generacije koje su se borile za zaštitu prostora i otvaranje mjesta za druge. Naš izazov za budućnost jest nastaviti graditi na onome što smo stekli i proširiti to. Ne smijemo dopustiti da nas prepreke obeshrabre.

Mozn Hassan glavna je direktorica Centra za feminističke studije Nazra u Kairu.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com