Pomoću sitnih promjena u Zemljinoj gravitaciji znanstvenici su odredili na kojim mjestima u svijetu ljudi pretjerano crpe zalihe podzemnih voda, najvažnijih izvora pitke vode na našem planetu. Ustanovili su da se radi o posve oprečnim krajevima: sjeveru Afrike, sjeveru Indije, sjeveroistoku Kine i dolini Sacramento-San Joaquin u Kaliforniji, središtu industrijske proizvodnje zemlje vrijedne 30 milijardi dolara.

Jay Famiglietti, ravnatelj Centra za hidrološko modeliranje pri Sveučilištu u Kaliforniji, kaže da se Grace, projekt za procjenu promjena gravitacije i klimatskih uvjeta, temelji na međusobnom djelovanju dvaju satelita starih devet godina koji prate jedan drugoga prilikom kruženja oko Zemlje, čime su prikupljeni dosad najprecizniji podaci o varijacijama gravitacije na našem planetu.Ova će otkrića promijeniti temelje hidrologije, koja sve pozornije prati crpljenje zaliha pitke vode uslijed klimatskih promjena i rasta stanovništva. Grace “prati sve promjene ledenjaka, promjene na snježnim pokrivačima, površini vode, navodnjenosti tla i promjene u podzemnim vodama”, pojašnjava Famiglietti. Iako podaci dokazuju da zalihe pitke vode nestaju, zakonodavci novom otkriću pristupaju s oprezom. Tako su, naprimjer, tijela koja rukovode vodnim gospodarstvom u Kaliforniji sa skepsom primila Famigliettijevo otkriće da je od listopada 2003. godine do ožujka 2010. godine iz vodonosnika u središnjoj kalifornijskoj dolini iscrpljeno preko milijun hektolitara pitke vode, što je dovoljno da se ispuni jezero Mead, najveće američko spremište vode.Greg Zlotnick, član odbora Saveza agencija za nadzor voda u Kaliforniji, kaže da su se upravitelji agencija uplašili da će se podaci iskoristiti za tuđu prevlast nad ionako oskudnim izvorima vode u Kaliforniji.

I diljem svijeta situacija je u sušnim predjelima takva da bunare s podzemnim vodama često dijele zaraćeni susjedi – Indija i Pakistan, Tunis i Libija ili Izrael, Jordan, Libanon, Sirija i Palestina – koji mogu vrlo lako posumnjati da onaj drugi pretjerano crpi zajedničke izvore. Kad je prvi put čuo za projekt Grace, Famigliettiju vodna politika nije ni pala na pamet. Prijavio se 1992. godine za radno mjesto na Sveučilištu u Teksasu, a razgovor za posao vodio je Clark Wilson, geofizičar koji mu je opisao pokus s mjerenjem varijacija u Zemljinu gravitacijskom polju. “Rekao sam mu da je to nevjerojatna stvar i da će otvoriti nove spoznaje u znanosti”, kaže Famiglietti. Deset godina kasnije, u suradnji Nase i Njemačkog aviokozmičkog centra, dva su satelita lansirana iz ruskog svemirskog centra u Plesetsku i uskoro su podaci o gravitaciji počeli pristizati na Zemlju. Sateliti su veličine manjih automobila, a putuju polarnim orbitama na udaljenosti od 215 kilometara. Međusobno se bombardiraju mikrovalovima prema kojima iznimno precizno korigiraju udaljenost.Ako se poveća masa ispod satelita predvodnika jer je, na primjer, porječje Mississippija poplavljeno, on se ubrza, a međusobna se udaljenost poveća. Masa potom počne privlačiti oba satelita pa se udaljenost smanjuje.

Ponovno se poveća kad se prvi satelit ukloni iz dometa mase pa se onaj koji ga slijedi uspori. Međutim, podaci prikupljeni projektom Grace imaju i svoja ograničenja. Podaci o gravitaciji smanjuju se kako se smanjuju ispitana područja, a na područjima manjima od 195.000 četvornih kilometara puno je teže prikupiti detaljne podatke o zalihama podzemnih voda. Podaci o udaljenosti mjerenog područja i letjelice pretvaraju se u mjerenje površine voda u bilo kojoj regiji svijeta. Sustav prikupljanja podataka funkcionira prekrasno, kaže Famiglietti. Svaki sljedeći trenutak “znači novi podatak”. U nekim krajevima svijeta, na primjer u sjevernoj Indiji, opiru se gravitacijskim mjerenjima i rezultatima koje pokazuju. “Čudno vam je ako ste hidrolog, naročito tradicionalni hidrolog, zamisliti kako neki satelit na nebu može odrediti količinu zaliha podzemnih voda”, kaže John Wahr, geofizičar sa Sveučilišta u Koloradu. Wahr i njegov kolega Sean Swenson nisu naišli na odobravanje kad su pokrenuli istraživanje o crpljenju vodonosnika na sjeveru Indije.“Kad ljudima u Indiji kažete da se bavite nečim što nije održivo i što treba mijenjati”, kaže Swenson, “ljudi se tome opiru. Promjene su skupe”.

Felicity Barrinager