Proljeće 1961. godine. Američki predsjednik John F. Kennedy, koji govori o novim granicama i odražava žustrinu mladih, na vlasti je tek četiri mjeseca, a travanj je prema njemu zasad bio najokrutniji.

Juri Gagarin 12. travnja postao je prvi čovjek koji je okružio Zemljinu orbitu, čime je odnio još jednu svemirsku pobjedu za Sovjetski Savez. Iako taj let nije bio neočekivan, bio je poražavajući; tek za mjesec dana Alan Shepard bit će zabilježen u povijesti kao prvi Amerikanac u svemiru, a i to na kratkom 15minutom suborbitalnom letu. Skupina izgnanika s Kube i protivnika Castra, koja je prošla obuku CIA, 17. travnja napala je Kubu u Zaljevu svinja, što se pokazalo fijaskom unutar samo 36 sati. Bliski suradnik predsjednika Kennedyja Theodore Sorensen 19. travnja je izjavio kako se predsjednik osjeća “tjeskobno i izmoreno”, tj. da je “vrlo emocionalan i samokritičan” te da ga nikad dotad takvog nije vidio. Tijekom jednog sastanka njegov se brat, državni tužitelj Robert F. Kennedy, “obrušio na sve prisutne” navodno rekavši: “Da čujem sad koliko ste pametni. Vi ste predsjednika uvalili u ovo. Moramo učiniti nešto čime ćemo Rusima pokazati da nismo jaki samo na papiru.” Na drugom sastanku sam predsjednik je zamolio: “Ako znate, molim vas, recite mi kako da ih sustignemo. Pronađimo nekoga, bilo koga. Nije me briga ni da je u pitanju domar.” Na putu natrag prema Ovalnom uredu Sorensenu je rekao, “ništa nije važnije od toga”.I tako se 25. svibnja 1961. Kennedy obratio Kongresu i televizijskim gledateljima diljem države te objavio: “Vjerujem kako bi se ova nacija trebala posvetiti postizanju jednog cilja prije isteka ovog desetljeća. Želimo poslati čovjeka na Mjesec i sigurno ga vratiti na Zemlju.”Nova knjiga Johna Logsdona, politologa i dugogodišnjeg stručnjaka za svemirsku politiku pri sveučilištu George Washington, pod naslovom “John F. Kennedy i utrka za Mjesec” (John F. Kennedy and the Race to the Moon), temelji se na novim istraživanjima arhiva, svjedočenjima i memoarima koji su postali dostupni posljednjih godina te baca novo svjetlo na utrku za Mjesec. Spomenuti slavni govor održan je nakon pet tjedana lobiranja, prijetnji, tajnih dopisa i sastanaka iza zatvorenih vrata pod budnim okom podpredsjednika Lynsona Johnsona.

Dužnosnici Nase i Pentagona, znanstvenici i inžinjeri, analitičari proračuna te mnogi drugi došli do zaključka kako je slanje astronauta na Mjesec do kraja 1960ih najbolja prilika da Sjedinjene Američke Države prestignu Sovjete u svemirskoj utrci. Međutim, Logsdon kaže kako je u novom materijalu naglašeno ponavljanje nekih tema koje su ranije bile sustavno zanemarivane, poput Kennedyjevog opetovanog vraćanja na zamisao o suradnji s Rusima te koliko se tada malo znalo o sposobnostima i namjerama Sovjeta. Kao i mnogi drugi koji su godinama živjeli za ovaj projekt, i on je u konačnici priznao kako je “kad se sve uzme u obzir, učinak Apolla na svemirski program bio negativan”. Objašnjava kako to nije predstavljalo početak ljudskih putovanja na Mars i u baze na Mjesecu, već “pothvat bez budućnosti u smislu ljudskih putovanja dalje u svemir”. Kennedy nije bio siguran imaju li Rusi program za spuštanje na Mjesec. Tek 1964. godine obavještajci su otkrili naznake da i Rusi planiraju misiju. Kennedy je u rujnu 1963. godine u obraćanju Ujedinjenim narodima pozvao Ruse na zajedničku misiju. To je i neformalno predložio sovjetskom vođi, Nikiti Hruščovu, na sastanku u Beču nedugo nakon obraćanja Kongresu. Smjesta su ga odbili. Prema ruskim prikazima hladnog rata, to odbijanje bilo je povezano sa strahom da bi takva suradnja pokazala tehnološke nedostatke sovjetskog programa.Walter A. McDougall, povjesničar i autor knjige “Nebesa i Zemlja: politička povijest svemirskog doba” (The Heavens and the Earth: A Political History of the Space Age) smatra kako su Kennedyjevi povremeni pozivi na svemirsku suradnju “bili tek vježbe iskazivanja snage”. Kennedyjev cilj ostvaren je 20. srpnja 1969. godine kad su Neil Armstrong, a zatim i Buzz Aldrin zakoračili na sivkastu površinu Mora tišine na Mjesecu. U knjizi i tijekom intervjua Logsdon pokušava naći utjehu u stavu da će let na Mjesec “zauvijek predstavljati prekretnicu u iskustvu cijelog čovječanstva, a osobito u povijesti ljudskih istraživanja, možda i otkrića”. Čak i kritičari poput McDougala priznaju kako se “Apollo možda i ne može opravdati, ali, pobogu, jednostavno smo to morali učiniti”.

John Noble Wilford