Sudeći prema ovogodišnjem učinku srpske Agencije za privatizaciju, koja je u tom razdoblju uspjela prodati svega tri poduzeća, 2011. će biti “najmršavija” glede privatizacije. Od početka godine prodani su Enikon iz Loznice za 95, poljoprivredni kombinat Porječje za 150.000 eura i niški Niteks Benetonu za tri milijuna eura. Znaci pada interesa za kupnju poduzeća pojavili su se prošle godine kada je prodano samo 25 poduzeća.

Bez perspektive
Agencija za privatizaciju sada je više zaokupljena poništavanjem ugovora o obavljenim privatizacijama. Poništeno je 625 kupoprodajnih ugovora, odnosno 25% obavljenih privatizacija. Prema ocjeni Ljubodraga Savića, profesora beogradskoga Eonomskog fakulteta, nijedno poduzeće koje je vraćeno u državno vlasništvo nema svijetlu budućnost. Agencija za privatizaciju objavila je natječaj za menadžere kojima bi povjerila upravljanje tim tvrtkama, ali ostaje upitno kakav će uspjeh postići kada su donedavni vlasnici iz tih tvrtki izvukli svu vrijednu opremu. One su zapravo pokradene, a ostale su i bez stručnih kadrova. Srbija spada u tranzicijske zemlje u kojima se proces privatizacije najlošije obavlja, a usto ni nakon 10 godina od njegova početka još nije okončan. Ostalo je još 600 neprodanih poduzeća, s time da vlada namjerava 200 poduzeća zadržati u većinskome državnom vlasništvu. Poražavajuća učinkovitost privatizacije objašnjava se lošim Zakonom o privatizaciji i načinom na koji se pristupilo prodaji društvenih i državnih poduzeća. Iako su autori zakona tvrdili da su pronašli najpogodniju formulu te su isticali kako je Srbija u procesu privatizacije učila na tuđim greškama, praksa se pokazala sasvim suprotnom. Privatizacija se provodila kako bi bila što brža, pa makar i prljava, a više računa se vodilo dobivenom novcu, nego o kupcima.

U privatizaciji su mnogi vidjeli priliku da kupnjom poduzeća operu stečen kapital na špekulativan način u vrijeme Miloševićeva režima i sankcija kada su pojedinci bliski vlastima imali privilegirani status. To im je omogućavalo da uz naklonost nove vlasti steknu veliku imovinu, pa je tako srpski kralj šećera Miodrag Kostić na početku privatizacijskog procesa kupio tri šećerane za tri eura. Posljedice takva pristupa privatizacije sada vlastima zadaju ozbiljne teškoće jer se pokazalo da su tvrtke prodavane kriminalcima. Mnogi od njih su, poput Mila Đuraškovića, vlasnika Nibens grupe, koji je kupio šest poduzeća za ceste, uhićeni. Osim njega uhićeno je još 50-ak poslovnih ljudi koji su na špekulativan način postali vlasnici tvrtki. Procjenjuje se da su oštetili državu za više stotina milijuna eura, a poduzeća su se kupovala i novcima stečenim od prodaje droge.Nadalje, neki su kupci cijele pogone selili u druge zemlje, a domaće tvornice ostavljali bez posla. U tome su prednjačila braća Mittal iz Indije, koji su opustošili tvornicu vatrostalnog materijala Magnohrom.

Sprega s vlastima
Domaći tajkuni su utjecajem na vladajuće strukture stvoriti ozračje u kojemu su određivali uvjete privatizacije tako da je stranim kupcima bila onemogućena kupnja tvrtki bez njihova dopuštenja. Osim utjecaja pri donošenju Zakona o privatizaciji neki tajkuni uspjeli su instalirati vlastite kadrove u ministarstva i na druge važne državne dužnosti. Tako su stvoreni monopoli u mnogim djelatnostima, pri čemu je prednjačila trgovina, dok je industrija propadala tako da je od nje danas ostalo manje od polovice u odnosu na stanje iz 1989. godine.Institucije zadužene za poštivanje zakonitosti u procesu privatizacije, poput Agencije za privatizaciju, Uprave za sprečavanje pranja novca, Komisije za vrijednosne papire, sada peru ruke, pravdajući se kako nisu imali instrumente za sprečavanje nezakonitosti u privatizaciji. Takvo obrazloženje izaziva velike dvojbe u javnosti jer su se pojedinci iz tih institucija poslije zapošljavali u tajkunskim tvrtkama.