Tragačima za životom u drugim svjetovima najdragocjeniji je pokazatelj voda u tekućem stanju. Život na Zemlji temelji se na vodi i ugljiku. Ako postoje organizmi na Zemlji koji preživljavaju u surovim uvjetima – u gejzirima, na dnu mora, u toksičnom otpadu, pretoploj, prehladnoj, prekiseloj i prelužnatoj vodi – zašto ne bi preživjeli i izvan nje?

Znanstvenici već godinama govore da je voda u tekućem stanju rijetka pojava u Sunčevom sustavu jer očito pored Zemlje i nema nekog drugog mjesta s odgovarajućim fizikalnim značajkama, osim Jupiterova satelita okovanog ledom, koji vjerojatno prekriva podzemni ocean. No, u posljednjih je dvadeset godina, prema riječima astrobiologa Davida Grinspoona, na području istraživanja svemira došlo do promjena u razmišljanju. Čini se, naime, da su zbog gravitacije, geoloških promjena, radioaktivnosti i kemijskih spojeva koji sprečavaju zaleđivanje, kao što su amonijak i sol, mnogi dotad “neprijateljski nastrojeni” svjetovi razvili temperaturu i tlak koji pogoduju pojavi vode u tekućem stanju. Usto, istraživanjem na Zemlji dokazano je da život može nastati ondje gdje ima vode. Znanstvenici su dokazali da je prisutnost vode u tekućem stanju moguća i čak vjerojatna na Marsu, Veneri, Saturnovim satelitima Enkeladu i Titanu te čak i na dva asteroida vanjskoga pojasa. Postojanje života dokazat će se, dakako, tek kad netko – ili nešto – kapljicu vode s izvanzemaljskih planeta stavi pod mikroskop i ondje ugleda mikrob. “Život utemeljen na vodi i ugljiku dobro funkcionira”, kaže Grinspoon. “To ne znači da je to i jedini oblik, no jedini je koji mi poznajemo pa zato za takvim i tragamo.” Nije problem naći vodu u svemiru u obliku leda. Vodik je najrasprostranjeniji kemijski element u Sunčevom sustavu, a slijedi ga kisik. Kad je Sunčev sustav nastao prije otprilike 4,5 milijardi godina, Sunce je izbacilo nakupinu prašine i plina od koje su nastali planeti, njihovi sateliti te golem oblak kometa, asteroida i drugih oblika svemirskog sipkog tereta. Priroda je te ostatke obdarila velikim količina zaleđene vode.

No, tekuća je voda druga stvar. Sunčeva toplina topi led, no zbog vakuuma se ugrijane molekule ne mogu povezati pa odmah isparavaju. Taj se proces naziva sublimacija. Led se održava na vrlo niskim temperaturama, a komadići planetarnog otpada koji su se zadržali u hladnim predjelima svemira dalje od Neptuna kriju najveće izvore vode u Sunčevom sustavu. Te prljave snježne kugle povremeno ulaze u planetarni sustav u obliku kometa. Kad se dovoljno približe Suncu, led se počinje sublimirati te tako nastaje prepoznatljivi kometov rep od prašine i vode koja isparava. Mnogi znanstvenici smatraju da veći dio leda u užem dijelu Sunčevog sustava potječe upravo od kometa. Udari kometa u ranim fazama razvoja Zemlje vjerojatno su nam omogućili tu sirovinu, a Sunce i atmosferski tlak doveli su do svega drugog. Zemlja je jedina u Sunčevom sustavu, barem koliko smo dosad otkrili, gdje je voda u svom temeljnom stanju u tekućem obliku. Međutim, možda nije jedina. Grinspoon ima teoriju prema kojoj se na Veneri, gdje su zbog spektakularnih vulkanskih erupcija površinske vode već davno isparile, tekući sadržaj krije u štetnim oblacima sumporne kiseline koji obavijaju planet. Letjelica Venus Europske svemirske agencije 2008. godine mjerila je količinu vodenih para u tim oblacima.

Druga, manje vjerojatna lokacija na kojoj bi moglo biti vode u tekućem stanju jest vanjski rub pojasa asteroida između Marsa i Jupitera. Ondje su 2008. godine dva tima astronoma putem infracrvenih teleskopa pronašla zaleđenu vodu na površini asteroida “24 Themis”, udaljenom od Sunca otprilike 450 milijuna kilometara. Prošle su godine timovi udružili snage i pronašli tragove leda na drugom asteroidu, “65 Cybele”, koji je otprilike 1,5 puta veći od “24 Themisa” i čak 72 milijuna kilometara dalji od njega. Drugi svjetovi bude interes mnogih znanstvenika. Nedavno su Nasinom svemirskom letjelicom Cassini znanstvenici uspjeli izbliza proučiti plimu tijekom letova uz Saturnov satelit Enkelad. Na Cassinijevu letu 2005. godine otkriveno je da se na Enkeladu, satelitu promjera 480 kilometara, iz pukotina na južnom polu izbacuju zrnca zaleđene vode. Ta su zrnca zapravo bila “prašina” od koje je nastao Saturnov E prsten, a znanstvenici pretpostavljaju da čestice potječu iz vodene unutrašnjosti koja se krije pod površinom. “Ne bih rekao da je to posve sigurno, no procjenjujem da se radi o sigurnosti od 80 ili 90 posto”, kaže John Spencer, znanstvenik s Instituta Southwest u Boulderu u Coloradu. “Stvari su možda znatno neobičnije nego što zamišljamo, no mislimo da je to zapravo ocean.”

Guy Gugliotta