Priča nam o svom prvom uhićenju od strane iračke vojske. Uletjeli su u njegovu prodavaonicu u Bagdadu, izvukli ga van s lisicama na rukama i povezom oko očiju te ga odveli u prljavi, prenapučeni zatvor. Ondje se susreo s premlaćivanjima, silovanjima, bolesti i glađu. Zadržali su ga četiri mjeseca, do prosinca 2008. godine.

Ovaj 35-godišnji trgovac, proćelav i zdepast muškarac, isprva je govorio mirno i nježno, ali je kako je njegova priča napredovala, postajao sve glasniji i uzrujaniji. Opisivao je naizgled beskrajna mučenja, prijetnje mučitelja da će otići u njegovu kuću i silovati mu suprugu te svakodnevne užase poput samoubojstva mladog zatočenika koji je počinio samoubojstvo strujnim udarom od žica s malog kuhala nakon što su ga vojnici silovali.Zamolio nas je da ga navodimo isključivo inicijalom M. jer mu rođaci još uvijek žive u Iraku.Nakon što je pričao gotovo cijeli sat, zatresao je glavom i tiho rekao: “Ono što se dogodilo nije bilo tako kako sam ispričao. Ono što se dogodilo bilo je puno gore.”Prije svega toga imao je smisla za humor i prijatelje. Sada nema niti jedno, niti drugo. “Nisam kakav sam bio”, priznao je. “Osobnost mi se promijenila.”Razgovarao je s nama u centru za prihvat koji je u Ammanu otvoren u prosincu 2008. godine kako bi pružio pomoć Iračanima koji su proživjeli mučenje u vlastitoj zemlji ili su prošli neku drugu vrstu ratne traume. To je podružnica Centra za žrtve mučenja, grupacije iz St. Paula u Minnesoti koja djeluje i u Africi, a od 1985. godine pomogla je 20.000 žrtava mučenja diljem svijeta. Otprilike polovicu financija navedena skupina dobiva od ugovora s američkom vladom. Pristup uključuje intenzivnu terapiju razgovorom posebno osmišljenu za žrtve mučenja, koja se provodi putem grupnog savjetovanja, individualne psihoterapije ili na oba načina. Spomenuta skupina obučava lokalne terapeute u zemljama domaćinima kako bi u nekoliko godina mogli preuzeti cijeli projekt. Ovakav posao zahtjeva umješnost. Prema istraživanjima, terapeuti koji su prošli obuku mogu pomoći žrtvama mučenja, no nespretni napori da im se pomogne znaju se obiti o glavu.

Razgovori koje smo vodili prošle jeseni (bio je to prvi slučaj da je nekom novinaru omogućen pristup pacijentima i terapeutima u centru u Ammanu) pružili su nam sumoran uvid u rašireno zlostavljanje koje se u Iraku provodilo sve do 2010. te razorne učinke koje ono ima na pojedince i obitelji.U ovom centru dosad je liječeno oko 400 Iračana koji su posvjedočili da su bili mučeni. Pacijenti tvrde kako su među mučiteljima bili pripadnici iračke vojske, američkih snaga, pristalice Saddama Husseina, članovi Al-Qaide u Iraku te sektaške skupine, bande i paravojska koji i dalje teroriziraju određene dijelove Iraka. Opisana okrutnost, “ekstremno nasilje, intenzitet i učestalost tih zlostavljanja, slojevi traume zbog povijesti njihove zemlje” šokirali su čak i Joséphine AnthoineMilhomme, francusku psihologinju koja je radila s ratnim žrtvama te žrtvama katastrofa u Aziji, Africi i središnjoj Americi.“Mučenje je bilo poput duha oslobođenog iz svjetiljke, koristilo se u brojne svrhe, ne samo da bi se došlo do informacija, već kako bi se odaslala poruka zajednici”, rekao je Darrin Waller, bivši ravnatelj centra u Jordanu, koji je i osnovao podružnicu u Ammanu.Psihoterapija može pomoći, ali ne može poništiti počinjenu štetu. Ljudi shvate da su se zauvijek promijenili.“Mislim da se te osobe nikada ne mogu potpuno oporaviti”, smatra Joséphine AnthoineMilhomme. “Jednostavno se promijene i pokušavaju iznova prilagoditi svom životu.”Nasilje, posebice silovanje i ostala seksualna zlostavljanja, uzrokuju dugotrajnu ogorčenost i mržnju. Neki Iračani kažu kako bi radije umrli nego priznali da su silovani.“Ovo se generacijama neće zaboraviti”, rekao je Waller koji sada radi za Britanski savjet kao ravnatelj obrazovnog programa u Bagdadu. “Proces pomirenja zbog ovoga će biti neopisivo težak.”

San o ukradenom sinu
Zahra Farhan (72), žena naboranog lica i praznih očiju, sjedi u dnevnoj sobi, a na stolici pored nje nalazi se uokvirena fotografija njenog sina Nathera. Godine 2006., kad je imao 38 godina, njega i još jednog Zahrinog sina iz zajedničkog doma u Bagdadu oteli su pripadnici vojske Mahdi, šijitske paravojske odane kleriku Moktadi al-Sadru. Zahra kaže da su oteti jer su bili suniti.Jedan sin doteturao je kući četiri dana kasnije, prekriven modricama i slomljenog ramena. Njegovoj obitelji je rečeno kako su ga ostavili na životu kako bi prenio poruku ostalim sunitima u regiji: odlazite.Nather se nikada nije vratio. Prijatelji su pronašli njegovo tijelo na ulici. Oprali su ga, fotografirali i pokazali Zahri slike kako bi znala da je mrtav. U suzama nam govori da su ga mučili, a zatim ustrijelili. Komadići kože bili su mu otrgnuti, a zubi iščupani.Obitelj je napustila Irak 2006. godine. Zahra kaže kako noću leži budna u krevetu, a kad može zaspati, ima noćne more. Ili sanja Nathera.“Kako da ne mislim na njega”, pita u suzama.Međutim, odbila je ponude liječenja od strane centra za žrtve mučenja. Teško hoda, pa bi joj putovanje do centra koji je nekoliko kilometara dalje bilo prenaporno.Suprug joj je davno preminuo, pa je sama odgojila sinove, doživjela njihove diplome i vjenčanja.“Odgojila sam ih sa suzama u očima, a onda su došli ti vragovi i uzeli ih”, govori. “Jednostavno su nestali, preko noći.”

Neumoljivo mučenje
Muškarac (37) koji je tražio da ga navedemo inicijalom R. ispričao nam je kako su ga 2009. nasred ulice u Mosulu oteli napadači koji su vjerojatno bili pripadnici Al-Qaide u Iraku, stavili mu povez oko očiju, lisice na ruke i bacili ga u prtljažnik automobila.Izjavio je kako su ga oteli jer je suprug njegove sestre radio kao prevoditelj za američku vojsku; njemu su u tom trenu več odobrili azil u Sjedinjenim Američkim Državama.Držali su ga u malenoj prostoriji prepunoj zatvorenika, među kojima je bila i Mariam, čiji je suprug također radio kao prevoditelj za Amerikance. Mučili su ju pred drugim zatvorenicima. Stražari su ju tukli, bacali na nju sol, zalijevali ju vodom, a zatim ju vezali za metalne šipke pod naponom koje su bile spojene sa zidom. “Više nego jednom su ju silovali pred nama”, ispričao je R., spuštena pogleda. “Željeli smo joj pomoći. Davali smo joj vode. Ali nismo joj mogli pomoći jer su oni bili tamo. I ja sam joj dao vode. Vjerojatno je bila kršćanka.”“A onda je umrla, dva ili tri dana nakon što su ju silovali. Tamo su bila četiri muškarca koji su silovali nas četvoricu zatočenika. Željeli su podatke o sestrinom suprugu.”Kad je R. rekao da ništa ne zna, mučili su ga elektrošokovima, koristeći istu opremu kao i za Mariam. U jednom trenutku tijekom razgovora, R. je ustao, okrenuo se, skinuo košulju i pokazao nam kvrgu veličine šake između lopatica – rekao nam je kako je to posljedica mučenja tijekom kojega su mu svezali ruke iza leđa, naglo povukli gore i zatim ga objesili na šipku u zidu.Nakon mjesec dana zatočeništva, američke snage napale su zgradu u kojoj su držali R. Usred žestokih borbi, zatočenici su otkrili da netko nije zatvorio vrata. Neki od njih, uključujući i R., odlučili su pobjeći. On je uspio, a zatim sa suprugom i kćerima izbjegao u Jordan. “Bio sam uništen”, rekao je. Osjećao se kao da je odsječen od svih oko sebe, čak i vlastite obitelji. Prestao se brijati i šišati i samo je sjedio u kući, obuzet očajem.“Više nego jednom su me mučili i silovali”, priča. “Osjećate se kao da vam nešto nedostaje. Uopće se ne družim s drugim ljudima.”Supruzi još nije otkrio pojedinosti o mučenju, a nije joj priznao ni da su ga silovali. Kaže da znaju samo terapeuti. Čak i njima je na početku samo natuknuo da se to dogodilo.“Sramim se”, priznaje. Njegovo liječenje traje već godinu dana, puno dulje nego što je uobičajeno. No, kaže da se i dalje osjeća depresivno i frustrirano. “Kao da sam emocionalno oštećeno dijete”, rekao je. “Ne spavam. Puno razmišljam. Pušim i pijem kavu.”

Između raja i pakla
Jamal, 43-godišnji poljoprivrednik iz Falluje, kaže da su ga u prosincu 2003. uhitile američke snage. Tada je živio sa suprugom i troje male djece, a jedno od njih je imalo bolesnu kralješnicu. Rečeno mu je da je uhićen jer su vojnici mislili da snajperist puca na njih iz njegove kuće. Odveli su ga bosog, što za Arape predstavlja veliko poniženje. Jamal ima kopiju dokumenta na engleskom i arapskom koji bilježi njegovo zatočenje. To je kartica “potvrde o zatočenju međunarodnih snaga MNF1” s njegovim imenom i serijskim brojem. Na njoj piše da je bio zatočen od 15. prosinca 2003. do 1. svibnja 2005. Priča kako je prvog tjedna stajao u šatoru s kapuljačom koja mu je prekrivala lice, a čuvari su dobili naredbu da mu dopuste sjesti samo na pet minuta u satu. Kapuljaču su mu skidali samo u vrijeme obroka. No, rekao je kako su dva vojnika bila ljubazna, davali mu vode i dopuštali mu da sjedne kad časnik nije bio u blizini.Tri puta su ga odveli časniku na ispitivanje. Ondje su ga razodjenuli, navodno kako bi pregledali ima li tetovaže. Na drugom ispitivanju časnik ga je opetovano udarao po genitalijama bejzbolskom palicom. Tijekom trećeg ispitivanja, časnik ga je po nogama i rukama tukao “električnom palicom”. Nakon sedam dana premjestili su ga u drugi vojni kamp, gdje su mu dopustili korištenje kupaonice samo dvaput dnevno, a i onamo je išao pod vojnom pratnjom. Ako bi putem podignuo glavu, tukli su ga. Nakon minute ili dvije, počeli bi bacati kamenje na vrata ili bi jednostavno uletjeli unutra.Ispitivala su ga dvojica muškaraca i jedna žena. Svezali su mu ručne zglobove i objesili ga na zid.

Ostavili su ga u tom položaju u hodniku cijele noći, a povremeno bi ga tukli. Sljedećeg dana ga je ispitivala žena, koja je vikala i tukla ga. Sjedila je na stolu pored njegove stolice i držala noge na njemu tako da je njegova glava bila između njenih bedara, pored međunožja. Nosila je hlače. Psovala je na arapskom. Jamal je svjestan da ga je izložila poniženjima koja su najteža za jednog Arapa.Nakon četvrtog dana, odveli su ga u zatvor Abu Ghraib. Usprkos činjenici da se već tada znalo za mučenja koja su se ondje odvijala, Jamal kaže da su se prema njemu bolje odnosili nego u prethodnim logorima. No, bila je zima, pa je zatvor bio prenapučen i blatnjav.Imali su dva obroka dnevno: kruh i sir, zatim rižu i juhu. Bilo mu je hladno, a ponekad je bio toliko gladan da je jeo pastu za zube i novinski papir. Zatim su ga s drugim zatvorenicima premjestili u zatvor Buqa.U travnju 2005. odveden je u Ramadi, nakon čega je pušten na slobodu. S obitelji je u Jordan došao 2008. godine. Kaže da se osjećao kao da je iz pakla došao u raj, ali da ga još uvijek muče živopisne noćne more o zatočeništvu. Priznaje kako mu terapija u centru za žrtve mučenja pomaže.S obzirom da Jamal nije želio otkriti svoj identitet, Ministarstvo obrane SAD-a nije moglo prokomentirati njegove tvrdnje. Međutim, glasnogovornica ministarstva, poručnica Tanya J. Bradsher, pismenim putem je izjavila: “Mučenje zatočenika, bez obzira gdje se oni nalazili, protuzakonito je i protivno politici ministarstva obrane.” Jamal je od Ujedinjenih naroda dobio novčanu pomoć za uzdržavanje obitelji. Prošle godine sin mu je poslan u Boston na operaciju kralježnice. Nada se kako će i njemu dopustiti preseljenje u SAD, no dosad su mu odbili svaku prijavu.

Denise Grady

strateško pitanje

Banke ulažu milijarde u ovo i to nema veze s novcem koji posuđuju

INOVACIJA

Hrvatska zubarska stolica koja redefinira dentalnu industriju