Goran Štrok za mjesec dana više neće biti većinski vlasnik Jadranskih luksuznih hotela koje preuzima grupa Lukšić i time pored Valamara postaje jedan od dva najjača igrača na dubrovačkoj turističkoj sceni.

Nije Štrok to prodao jer mu se više ne radi hotelski biznis u Hrvatskoj, nego zato što mu je voda došla do grla, a banke ga zbog nagomilanih dugova pritisle da hotele proda ispod cijene, i to kupcu kojeg sam ne bi izabrao. Zbog cijele priče ne može biti sretan jer je očito izgubio, bez obzira kako je u igru ušao. Hoće li se scenarij koji je zadesio Štroka ponoviti u još nekim hotelima u Dubrovniku? Ako se gledaju brojke, ispunjeni su svi uvjeti da banke, kojima dubrovački hoteli duguju ukupno više od 2,3 milijarde kuna, svoje dužnike preuzmu pod dug i prodaju hotele prvom zainteresiranom kupcu. Cijena koja se može postići u toj transakciji sigurno je znatno niža od realne ako se uzmu u obzir samo ulaganja i vrijednost nekretnina. No pitanje je koliko vrijedi hotelska tvrtka koja grca u dugovima, a kapacitete puni nekoliko mjeseci. Anketa HGK pokazala je da bi dubrovačkim hotelima trebalo još oko 1,2 milijuna noćenja godišnje za stabilno poslovanje, a 2010. godine koja je bila iznimno uspješna po fizičkim pokazateljima 80 posto hotela napravilo je oko 2,2 milijuna noćenja. Zvuči nemoguće, baš kao što se nemogućim u ovoj priči čini bilo kakav optimizam.