Analitičari su upozorenje guvernera Željka Rohatinskog o “zanemarivanju pitanja koncesija na domaću naftu” u svjetlu rasta inflacije protumačili kako očito sugerira da se Ini nisku koncesiju naftu iz domaćih izvora kompenzira na određeni način kroz promjenu formule za izračun cijena.

Formulu bi trebalo prilagoditi činjenici da se značajan dio nafte, oko četvrtine potreba, a još značajni dio plina za domaće potrebe, proizvodi u Hrvatskoj. Upućeni, međutim, tvrde da je sama formula dobro postavljena i da je ne treba mijenjati. Ono što je izvedivo, a što predlaže i guverner, jest nametanje principa tržišnog određivanja cijene koncesije za eksploataciju nafte i plina, kao što Ina po tržišnim principima određuje i cijenu naftnih derivata. Hrvatska je među rijetkim zemljama koja je zadržala gotovo simbolične koncesijske naknade iz vremena socijalizma. U vrijeme dok je Ina bila u državnom vlasništvu to se pitanje nije otvaralo, no umjesto da se uskladi s europskim standardima, gdje se koncesijske naknade kreću između 10 i 15 posto, ona je ugovorom s mađarskim Molom smanjena na samo 3 posto, s dogovorom da se postupno do 2025. podigne na razinu od 10 posto. Mol u Mađarskoj plaća koncesijsku naknadu od 12 posto. Država je, kažu upućeni stručnjaci, oštećena time na godišnjoj razini za oko 450 do 500 milijuna kuna. Stoga guvernerovo ukazivanje na ovaj problem ima smisla u okviru najava preispitivanja ugovora države s Molom. Umjesto podizanja koncesijske naknade, država bi od Ine trebala tražiti nižu cijenu goriva.