U pregovorima s Europskom unijom, poglavlje 11, u segmentu vezanom uz jaka alkoholna pića, izborili smo zaštićene oznake za hrvatsku travaricu, hrvatsku lozu, hrvatsku staru šljivovicu, slavonsku šljivovicu te zadarski maraskino i pelinkovac. Na zajedničkom tržištu EU, iznosi Jasna Čačić, direktorica Gospodarsko-interesnog udruženja proizvođača pića i članica pregovaračkog tima, pravo trženja imat će samo hrvatski proizvođači. “Izborili smo brend, a na proizvođačima je da se nametnu i osvoje tržište”, kaže Čačić i dodaje da je Hrvatska za jaka pića postigla više nego sve pristupnice iz posljednja dva kruga proširenja EU. I samoborski bermet, navodi, potvrđen je kao hrvatski specifični proizvod.

Skromne količine
Međutim, iako u džepu imamo jockera, ostaje dvojba hoćemo li imati što prodavati. Naime, u 2010. proizvodnja jakih alkoholnih pića iznosila je samo 7,3 milijuna litara, odnosno manja je 1,4 milijuna litara nego 2009. godine. Na šljivovicu otpada samo 5,8% proizvedenih litara, a travaricu 5,5%. U obje kategorije lani je ostvaren mali rast prema 2009. kada je udjel šljivovice u ukupnoj proizvodnji bio 5,3% i travarice 4,5%. Votke čak proizvodimo gotovo koliko i svih rakija, lani je u ukupnim količinama prisvajala udjel od 10,5%. Struktura proizvodnje godinama je gotovo istovjetna, pojašnjava Čačić i spominje da najveći udjel od 30% otpada na gorke likere, na domaći brendi 23% te slatke likere 10,4%. Još 1994. proizvodnja jakih alkoholnih pića iznosila je 18,4 milijuna litara, no nakon toga je dramatično pala. Lanjski izvoz bio je 17% manji nego u 2009., iznosio je 4,1 milijun litara. Gotovo polovica izvoza (47%) otišla je na tržište BiH, u Makedoniju je prodano 18%, Njemačku 10% te Sloveniju 8%. Uvoz je, iznosi ona, lani bio veći 11% nego 2009. Uvezli smo 4,8 milijuna litara. Najviše (37%) iz Njemačke, po 17% iz Velike Britanije i Italije, 5 posto iz SAD-a te 4 posto iz BiH i 3 iz Slovenije. Neplaćanje, odnosno unutarnja nelikvidnost problem je broj jedan, a drugi je sivo tržište koje je najjače prisutno upravo kod jakih alkoholnih pića, ocjenjuje Čačić. Problem su, ističe, i visoke trošarine iako su snižene sa 60 na 53 kune po litri apsolutnog alkohola. Nakon ulaska u EU neće biti dopušteno smanjivanje trošarina, ili će se zadržati na 53 kune ili će biti veće.

Visoki nameti
Grupacija smatra da industriji pritisnutoj brojnim problemima država treba pružiti potporu i novim rezanjem trošarina. Iznos koji proizvođači jakih pića godišnje uplate u proračun u trošarinama imaju udjel od samo 0,2%, što svjedoči da smanjivanje ne bi štetilo državnoj blagajni, a proizvođačima bi pomoglo. Čačić podsjeća i na visoke namete za ambalažni otpad te skupe koncesije za vodu. Potpora koju grupacija treba je izostala. Industrija je u velikim problemima i očekuje da što prije dođe do rješenja. Izgledno je da će zbog visokih opterećenja doći do daljnjeg pada proizvodnje, upozorava Čačić i kaže da se trošarine, što je stav i EU, mogu povećati nakon oporavka branše.

Paradoks

Trošarine i za sokove
Čačić iznosi još jedan lokalni paradoks – trošarine na bezalkoholna pića. Na razini Europske unije nema takvih trošarina, a uvele su ih samo tri članice te Hrvatska. Trošarine na sokove iznose 40 kuna po hektolitri. “Mnogi će reći kako to nisu veliki novci, no to je samo jedan u nizu nameta industriji”, kaže Čačić i naglašava da je čak ukinut pravilnik o trošarinama, a zakon je opstao. U ukupnim trošarinama udjel od bezalkoholnih pića je 1,6%, što je znatno više nego kod jakih alkoholnih pića.