Negdje oko polovice prvog glazbenog broja u mjuziklu “Mormonova knjiga” publikom se naglo počne širiti nekakav val energije, radosti, smijeha i zadovoljstva, što dokazuje da ova nova broadwayska predstava uistinu opravdava dosadašnje sjajne kritike.

Četiri glazbena broja zbilja su fantastična, a predstava je u cijelosti dinamična, domišljata i neobično topla. Naime, radnja predstave vrti se oko mormonskih misionara koji se zateknu u jednoj regiji Ugande kojom vlada ratni vojskovođa, a gotovo svi stanovnici boluju od AIDS-a. Predstava ismijava mormonstvo, a ne mormone, koji su u predstavi ocrtani kao luckasti i krasni ljudi. “Mormonska knjiga” zasniva se na ideji da je dobar dio vjerskih priča zapravo smiješan. Mnoge su doktrine izrazito krute i nemaju nikakve veze sa stvarnim životom, no vjera ljudima može jako pomoći dokle god je ne shvaćaju doslovno već u prenesenom značenju, dokle god nam je svima jasno da svaka vjera, unatoč svojim površinskim osobitostima, propovijeda ljubav te dokle god smo otvorena uma i prihvaćamo tuđa uvjerenja. Ta topla tema predstavi daje dojam humanosti i suosjećajnosti, a na nju dobro reagiraju i mnogi obrazovani Amerikanci, koji odavno gaje stav da je bitna duhovnost a ne doktrina, pluralizam a ne isključivost, te da jedino tim putem možemo služiti većem dobru, a da pritom ne ukaljamo svoja djela nesnošljivim teološkim osudama. Jedini je problem “Mormonske knjige” što ta tema zapravo nije istinita. Nejasna, oplemenjujuća i nedoktrinska vjera ne može se održati. Vjera koja čovjeka motivira, kojemu pomaže u trenucima krize i koja ga tjera na rast u teoriji je obično rigorozna, u praksi mukotrpna te vrlo precizna u razlučivanju istine od neistine. Tomu je tako jer ljudi nisu bogovi. Koliko god netko mislio da je poseban, ne može sam shvatiti kako svijet funkcionira, samoinicijativno postaviti pravila dobrog ponašanja, nametnuti visoke standarde ophođenja i izbjeći zamke lijenosti.

“Mormonska knjiga” ismijava ono zbog čega se religije uspješno razvijaju: duh zajednice, doktrine te pravila ponašanja utemeljena na apsolutnoj istini. Stroga teološka načela vjernicima pružaju karte stvarnog svijeta. Te su karte možda suhoparne i shematske, no sadrže svu mudrost tisuća vjernika koji su se stoljećima suočavali sa sličnim problemima i iskušenjima. Zbog strogih teoloških načela vjernici mogu ispitati svijet na intelektualnoj i emocionalnoj razini. Mnogi žele spoznati tajnu svemira koristeći se logikom i razumom u preispitivanju konkretnih tvrdnji i učenja. Zbog strogih teoloških načela ljudi manje upadaju u bezumni konformizam. Da nema bezvremenih pravila, sve bi nas zaveo čar trenutka, no promišljena načela osmišljena su tako da nemaju veze s pojedinačnim kulturama, već ističu principe i praksu za uspješnu borbu protiv pomodarstva. Stroga teološka načela zadiru u tajne koje mnogi od nas nikad neće pojmiti. Tako Dorothy Sayers u eseju “Vjera ili kaos” izlaže stav da je prednost kršćanstva u tome što zlu i patnji daje vrijednost. Načela kršćanstva “nalažu da se savršenstvo postiže aktivnim i postojanim trudom da se od stvarnog zla iščupa stvarno dobro”. Takva složena misao većini ljudi nikad ne bi pala na pamet, a kamoli se provela u djelo, da ne postoji tako stroga teološka tradicija. Zahvaljujući strogim teološkim načelima ljudi izgrađuju osobnost.

Promjene u ponašanju mijenjaju um pa tako i najmanji rituali jačaju moždane spone. Kad si mormonka uskrati kavu, to možda djeluje besmisleno, no redovitom skrbi o disciplini stvaraju se temelji za izvanredne iskaze samokontrole onda kad je to najpotrebnije. “Mormonska knjiga” nije protuvjerska predstava, već samo promiče općenit pogled na vjeru koji se svodi na kreativne metafore i blag sud. Afrikanci u predstavi prihvatili su takvu vjeru, što je u kontekstu urnebesno smiješnog mjuzikla sasvim u redu. No, treba imati na umu da glavne religije u pravoj Africi nisu ni približno naivne i blage kao ona u predstavi. Dapače, radi se o toliko snažnim i konzervativnim doktrinama da bi se čak i TV propovjedniku Patu Robertsonu digla kosa na glavi. Jednom sam bio u selu na jugu Afrike u kojem je većina stanovništva oboljela od AIDS-a. Blagi humanizam dobrih pojedinaca nije ih potaknuo da stanu na kraj rizičnom ponašanju, no oštra retorika bakica koje stalno borave u crkvi, ona o dobru i zlu, spasenju i paklu, polučila je, čini mi se, znatno bolje rezultate.

David Brooks