Državni proračun godišnje isplati između 50 i 70 milijuna kuna za odštete stranaka, čiji sudski postupci nerazumno dugo traju, doznajemo u Ministarstvu pravosuđa. Cijena koju država plaća zbog dugotrajnosti suđenja postala je za državu visoka stavka tek posljednjih godina. Prije toga je država na razumni rok trošila “svega” 10-ak milijuna kuna godišnje pa se postavlja pitanje što je dovelo do takvog stanja.

Redovni i specijalizirani sudovi, koji su od 2006. dobili u nadležnost da odlučuju o razumnom roku, kada usvajaju te zahtjeve, donose “požurnicu” za ubrzanje suđenja. Određuju i naknadu koju država treba isplatiti stranci zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. Pojedinačno gledajući, naknada je primjerena pa odšteta nije visoka. Stoga poznavatelji navode da je zapravo poplava takvih zahtjeva razlog zašto je tako velik broj postao državni trošak “razumnog roka”. Procjenjuje se da se godišnje usvoji između pet i deset tisuća takvih zahtjeva. Suđenje u razumnom roku jedan je od uvjeta za pravično suđenje prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda država. Za velik broj usvojenih zahtjeva krivac je, prema mnogima, nedvojbena dugotrajnost sudskih postupka. Ona navodi stranke da u sve većem broju slučajeva preko tog zahtjeva dolaze, ako ne do samog ubrzanja suđenja, onda barem do odštete. Iznosi samih naknada, koje se iz državnog proračuna isplaćuju u korist stranaka, općenito variraju – raspon se kreće od nekoliko tisuća do 15-ak tisuća kuna. No katkad je naknada još i veća, što ilustrira odluka koju je u ožujku donio Ustavni sud. Ustavni sud je tako odredio da se stranci, čija je parnica počela 1999., a došlo je do revizije, isplati 20.900 kuna odštete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u revizijskom postupku na Vrhovnom sudu.

Broj zaprimljenih zahtjeva za povredu ustavnog prava na suđenje u “razumnom roku” svake godine raste, priznaju i u pravosudnom resoru, no neki navode da to nije samo zbog problematične dugotrajnosti suđenja. Kažu da je razlog što odštetu može dobiti i ona stranka koja na kraju na sudu izgubi. Osim toga navodno se nerijetko zahtjev upućuje i kad je riječ o efemernoj vrijednosti spora. Izvor Ministarstva pravosuđa objašnjava da u nekim slučajevima stranke u postupcima male vrijednosti, podnoseći zahtjev zbog povrede razumnog roka, zapravo naknadom ne dobivaju samo novčanu satisfakciju zbog povrijeđenog prava na suđenje u razumnom roku, nego ostvaruju i zaradu jer je naknada viša od samog predmeta spora. Zatrpanost sudova zahtjevima za ostvarivanje ustavnog prava na suđenje u razumnom roku iz članka 29. Ustava navodno nije posljedica hrvatskog modela koji ima i Italija i niz članica EU, štoviše doveo je i do željenog rasterećenja Ustavnog suda – rješava razumni rok samo kad je postupak zapeo na Vrhovnom sudu i žalbe na njegove odluke. “Sada imamo velik dio sudskih kapaciteta angažiranih za rješavanje suđenja u razumnom roku i suci ne stignu suditi”, opisuje problem sugovornik iz Ministarstva.

Praksa

Stanje na sudovima
Samo je na Vrhovnom sudu krajem ožujka 2011. bilo 2430 neriješenih zahtjeva zbog razumnog roka u građanskim i upravnim predmetima te još 51 u kaznenim predmetima. Pritom je VSRH u prvom tromjesečju ukupno riješio 909 zahtjeva, a nisu nam poznati podaci za županijske sudove koji su nadležni za razumni rok općinskih sudova kao i Visokoga trgovačkog suda za prvostupanjske TS. Zahtjev za suđenje u razumnom roku podnosi se neposredno višem sudu ako postupci traju nerazumno dugo. Iako razumni rok nije propisan, ustalila se praksa da on iznosi tri godine.