Kod kuće u Francuskoj već dugo ga nazivaju “Sarko l’Américain”. No, tek je nakon prijetećeg masakra u Libiji i intervencije američkog predsjednika Nicolas Sarkozy dobio priliku pokazati koliki je uistinu Amerikanac.

Kad je pozvao na vojnu akciju protiv pukovnika Gadafija, priznao pobunjenike i obznanio da ih je voljan naoružati, Sarkozy je počeo nalikovati na pravog svjetskog vođu. Sarkozy je svojim postupcima na određeni način olakšao Obamin položaj. Budući da je u tolikoj mjeri istaknuo francuski angažman, omogućio je Obami da vjerodostojno ustvrdi kako je Libija model multilateralne suradnje, a ne još jedna muslimanska zemlja s kojom su Sjedinjene Američke Države zaratile. Obama sad zvuči gotovo kao Europljanin, kao da je nevoljko uvučen u ovaj sukob uslijed usrdnih molbi i zahtjeva europskih i arapskih vođa.Sve to nije uobičajena geopolitička situacija, a u glavnim ulogama su dvojica muškaraca koji su svaki u svom domaćem političkom krajobrazu odnedavna izopćenici. Nadalje, obojica su puno toga stavili na kocku kad su odlučili poći u suprotnom smjeru od onog ustaljenog u Parizu i Washingtonu. Međutim, tradicionalna situacija također ima šire implikacije jer daje naslutiti budućnost u kojoj si SAD, vojno preangažiran i fiskalno osiromašen, više ne može priuštiti ulogu jedinog globalnog policajca.“U iskušenju sam da kažem kako se Amerikanac Sarkozy susreo s Europljaninom Obamom, no to bi bilo pogrešno”, kaže Dominique Mo?si, osnivač Francuskog instituta za međunarodne odnose. Za tu dvojicu vođa, inače potpuno različitih, “ovo je brak iz koristi”. On je također ukorijenjen u uvjerenjima. Kad se Obama predstavio Europljanima u govoru iz Berlina u srpnju 2008. godine, opisao je samoga sebe kao “građanina svijeta”. Najpamtljiviji dio tog govora, održanog u sumrak vladavine Georgea W. Busha, ticao se “tereta globalnog državljanstva”.

S druge strane, Sarkozy već dugo ne skriva divljenje prema SAD-u. Reintegrirao je Francusku u zapovjednu strukturu NATO-a 2009. godine, što je tada bio tek simbolički korak, ali danas mu je olakšao da progura i ubrza slanje NATO-vih snaga u Libiju. Godine 2003., uoči iračkog rata, francuski ministar vanjskih poslova Dominique de Villepin izjavio je kako francusko nepružanje potpore američkoj invaziji predstavlja odabir između “dvije vizije svijeta”. Američka vizija bila je “brza i preventivna” sila, a francuska strpljiva diplomacija. Ovoga puta, Sarkozy je taj koji je odaslao poziv na brzi vojni odgovor radi sprečavanja pokolja u Bengaziju. Obama se opirao, zabrinut da bi to za posljedicu moglo imati protuameričku odmazdu u ostatku muslimanskog svijeta.Upravo je Sarkozyjeva spremnost, kao i volja britanskog premijera Davida Camerona, da odigra vodeću ulogu u uvođenju područja zabrane leta pomogla Obami da izmijeni računicu. Oni su mu omogućili da objavi početak vojne intervencije uz obećanje da će se SAD povući za nekoliko dana te glavne operacije prepustiti NATO-voj koaliciji. “Europljani su stalno ponavljali kako su spremni preuzeti vodstvo”, objašnjava AnneMarie Slaughter, nekada ravnateljica za planiranje vanjske politike u Ministarstvu vanjskih poslova, a danas predavačica na sveučilištu Princeton u New Jerseyju. “Konačno smo pronašli Francuza koji je voljan doista preuzeti tu ulogu.” Prema anketama, Sarkozyjeva popularnost opada, pa je suočen s mogućnošću da se na položaju predsjednika održi samo jedan mandat. Njegovi protivnici, osobito oni s desnice, igraju na strahove Francuza glede priljeva izbjeglica iz Libije i ostalih sjevernoafričkih zemalja.

Njegova vlada kasno je reagirala na ustanak u Tunisu, a također su je ismijavali jer je bila preprisna sa zbačenim despotom te zemlje. Međutim, Dominique Mo?si kaže da ne bi bilo pravedno ustvrditi da se Sarkozy vodi isključivo političkim kalkulacijama. Kaže kako francuski predsjednik želi postati povijesna ličnost te ima velike planove u vezi mjesta Francuske u svijetu.Francuska je intervenirala u još jednoj bivšoj koloniji, Obali Bjelokosti, gdje su francuske postrojbe za održavanje mira koje djeluju pod mandatom Ujedinjenih naroda zauzele predsjedničku palaču kako bi zbacile s vlasti predsjednika Laurenta Gbagboa nakon što je odbio napustiti položaj koji je izgubio na izborima. Uhvaćen je 11. travnja i predan u ruke svog suparnika Alassanea Outtara. U svim ovim pustolovinama postoje golemi rizici za Sarkozyja. Libijski pobunjenici i Gadafijeve snage mogle bi se naći u pat položaju. Moglo bi mu se obiti o glavu što je priznao pobunjenike kao legitimne vladare Libije. Sarkozyja bi mogao dočekati gnjev glasača ukoliko se ovi potezi shvate kao da je SAD previše tereta prebacio na Francusku. Tu su i brojne opasnosti za Obamu. Kritičari u Kongresu smatraju kako je bacio SAD u vojnu misiju s loše definiranim ciljem. No, povrh svega toga, ova dvojica muškaraca užitak su za svakoga tko uživa u oprečnostima: Europljani se čude američkom predsjedniku kojeg se mora za rukav odvući u oružani sukob u stranoj zemlji, a Amerikanci kojima je Irak u živom sjećanju ne znaju što da misle o francuskom ratniku.

Mark Landler