Veći se dio poslijeratne njemačke povijesti svodio na uspostavljanje predvidljivosti. Svi su se bojali novog “Zonderwega”, zastranjivanja u zabludu pod vodstvom nekog suludog vođe na ponovnom putu prema katastrofi.

Nijemce je najviše opterećivalo to što su htjeli steći veće povjerenje svojih saveznika, ponajprije Sjedinjenih Američkih Država i Francuske, pa je tako Konrad Adenauer, prvi kancelar Zapadne Njemačke, bio opsjednut time da se njegova država što prije ustabili u europskim i atlantskim zajednicama. Zapadnom dijelu podijeljene Njemačke članstvo u Europskoj uniji i NATO savezu bilo je put prema rehabilitaciji prije ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine. Pristupanje tim zajednicama za Njemačku je označilo početak duhovnog preporoda pa su uživale njezinu posebnu odanost. No, sve je to, kako se sada čini, gotovo. U posljednjih se nekoliko tjedana Njemačka prvi put usprotivila SAD-u i Francuskoj time što je odbila poduprijeti rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o vojnoj akciji u svrhu zaštite civilnog stanovništva u Libiji. Njemačka, Brazil, Rusija, Indija i Kina tijekom glasovanja o rezoluciji bile su nepristrane. Znači li to da su te zemlje u usponu novi saveznici dominantne gospodarske sile u Europi?Njemačka kancelarka Angela Merkel postala je glasnogovornica svoga vrijednog naroda koji je izrazito zabrinut zbog čestih planova sanacija ekonomski oslabjelih članica Europske unije, a posljednji u nizu bio je Portugal. Europu, koja je nekoć spasila Njemačku, u Berlinu danas smatraju ponajprije teretom. No, nisu ni njezini partneri iz eurozone naročito sretni. Ana Palacio, bivša španjolska ministrica vanjskih poslova, za Financial Times je izjavila da “Njemačka miriše na vladara, ali se odijeva poput računovođe”.

Eto ti na, Frau Bundeskanzlerin! Smatram da je Merkeličina Njemačka u mnogočemu jako pogriješila, no prije nego što se time pozabavim, želim istaknuti tri stvari. Prvo, Njemačka se ne osjeća ugodno u položaju moći jer se ne zna njime služiti, no usvojila je lekciju iz povijesti i neće ponovno krenuti putem “Zonderwega”. Drugo, koliko god Njemačka škrtarila oko krize eura, itekako joj je jasno da bi propast eura dovela do totalne katastrofe, zbog čega je najviše i uložila u pakete sanacije Grčke, Irske i Portugala vrijedne nekoliko milijardi dolara. Treće, snaga njemačkog gospodarstva odraz je golemog truda i žrtve u vremenu nakon ujedinjenja te značajnih reformi socijalne države, u čemu Francuska, a pogotovo Grčka, itekako zaostaje. Sad kad sam to razjasnio, mogu reći da se Njemačka ponaša kao pravo razmaženo dijete, nezahvalno i podlo. Potpuno je nerazumno da njemački ministar vanjskih poslova Guido Westewelle izjavi “da se svijet može na nas osloniti” te da država želi stalno članstvo u Vijeću sigurnosti, a s druge strane se s prezirom odnosi prema svojim glavnim saveznicima. NATO danas rukovodi vojnim operacijama u Libiji i nije to savez u koji se uključuješ i isključuješ kako ti odgovara, naročito kad se uzme u obzir da si se od pomoći saveza dosad najviše okoristio. Merkelica i Westerwelle jasno su dali do znanja da žele da se libijski diktator Gadafi povuče s vlasti i njegove su napade na vlastiti narod osudili oštrim riječima, ali to su samo riječi, i to vrlo nesuvisle riječi. Kad se trebala iskazati u pogledu Libije, Njemačka je dezertirala.

Pala je na vlastitom testu predvidljivosti. To su ozbiljne stvari. Barack Obama mudro je postupio pa se nije dao uvući u neke dramatične stavove u stilu “ako nisi uz nas, onda si protiv nas”, no Amerika je itekako gnjevna zbog takvog razvoja situacije. Međutim, ono što je mene najviše šokiralo jest nestanak europskog idealizma. Nitko u Njemačkoj više ne govori o Sjedinjenim Europskim Državama, kao što je to bivši ministar vanjskih poslova Joschka Fischer nekoć činio. Nema više uzbudljivih planova za jedinstvo. Skoro da bismo mogli reći da je Europa Njemačkoj poslužila svrsi. Visoka će biti cijena takvog stava. Europa ne može stvoriti jedinstvenu vanjsku politiku jer se Francuska i Njemačka razilaze u stavovima oko Libije. Otkako je EU osnovana njezino se djelovanje temeljilo na stalnom postavljanju novih ciljeva ujedinjenja. S obzirom da je Njemačka trenutno zauzeta koketiranjem s Moskvom, pacifizmom i uskogrudnošću, sa sigurnošću mogu reći da će ideja jedinstva u Europi pretrpjeti bolne posljedice. Euro je bio instrument političkog ujedinjenja. Ako Nijemci više u to ne vjeruju, koliko je sigurna budućnost eura?

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com