Esad Čolaković, predsjednik menadžerske udruge Croma, koja je pomogla Vladinim resorima da izrade Kodeks korporativnog upravlja u javnom sektoru, komentira apsurdnu situaciju koja je nastala nakon što je Vlada donijela Kodeks, ali nije propisala pravila igre za individualne plaće i nagrade državnih menadžera, te naknade za rad nadzornika u državnom sektoru prema mjerljivim pokazateljima, iako se na to obvezala Kodeksom.

Kakva je svrha Kodeksa korporativnog upravljanja kojeg je Vlada donijela prije pola godine?
On treba poslužiti kao poslovno-etička platforma za dobru praksu korporativnog upravljanja poslovnim poduzećima i organizacijama u javnom sektoru. Sadržajno, taj dokument je korak ispred formalnih zakonskih okvira koji se bave pojedinim aspektima upravljanja i kontrolinga poslovanja javnih trgovačkih društava ili ustanova kao što su npr. zakoni o sprečavanju sukoba interesa, javnoj nabavi i slični specijalni zakoni koji se odnose na poslovanje velikih državnih monopola i poslovnih organizacija od javnog interesa. Analogno Hrvatskom kodeksu korporativnog upravljanja kojeg su donijeli Hanfa i Zagrebačka burza, ovaj Vladin dokument obvezujući je za organe svih društava kapitala i poslovnih organizacija u kojima je država ekskluzivni osnivač ili drži većinske udjele, a ima snagu preporuke za komunalna poduzeća u kojima javni interes zastupaju organi lokalne uprave i samouprave. Njime se pobliže razrađuju način imenovanja, dužnosti, ovlasti i odgovornost nositelja mandata članova skupština, uprava i NO-a u kompanijama javnog sektora, tako da će u tom pogledu biti više transparentnosti i manje političkog voluntarizma. Naglasak je na javnim natječajima za imenovanje direktora i nadzornika te osobnoj odgovornosti svih čimbenika u procesu vođenja poslova i nadzora nad operativnim menadžmentom, pa će to zasigurno pridonijeti suzbijanju svakovrsnih zloporaba u upravljanju imovinom poduzeća javnog sektora. Naravno, taj dokument neće sam po sebi preko noći promijeniti sustav vrijednosti i ponašanja u javnom sektoru, ali je prvi korak u smjeru primjene istovjetnih profesionalnih standarda i kriterija odgovornog poslovanja kakvi vrijede za uprave i NO-e u privatnom i mješovitom sektoru gospodarstva.

Može li se samo temeljem tog Kodeksa u praksu državnih kompanija uvesti sustav primjerenih naknada za rad vodećih ljudi izabranih na natječaju?
Problem je u tome što paralelno s usvajanjem Kodeksa nisu usvojeni Nacionalni standardi za plaće, naknade i nagrade članova uprava i NO-a u javnom sektoru. Naime, taj dokument također je na inicijativu HUM-CROMA priredila međuresorska Vladina radna skupina. Njime se detaljno konkretiziraju ključna pravila za izbor i imenovanje nositelja mandata, kao i kriteriji za zaključivanje individualnih ugovora s članovima uprava, te mjerila za nagrađivanje članova NO-a poslovnih organizacija u javnom sektoru. Sada imamo zbrku između proklamiranog sustava vrijednosti te načela koja sadrži nedavno usvojeni Kodeks i prakse koja je po inerciji i dalje na snazi. Primjerice, i dalje vrijede preporuke Vlade iz 2009. o ograničavanju najviših direktorskih plaća, a nakon provedenih natječaja za imenovanje novih članova NO-a ne zna se na temelju čega, kako i koliko bi trebali biti nagrađeni nositelji tih mandata. Ako je cijela operacija izvedena samo zato da na ta mjesta umjesto ministara i državnih dužnosnika budu postavljeni političarima bliski volonteri, a ne nezavisni profesionalci, onda su mali izgledi da će kvaliteta korporativnog upravljanja i efikasnost poslovanja u javnom sektoru biti išta bolja nego prije.

Zašto bi Vlada trebala požuriti s donošenjem Nacionalnih standarda?
Cilj je tog dokumenta da se slijedom ozbiljno provedenih javnih natječaja na pozicije predsjednika uprava i članova ključnog menadžmenta privuku vrhunski i poduzetnički orijentirani profesionalci, ljudi koji su spremni na izazov da unutar četverogodišnjeg mandata provedu operativno restrukturiranje javnih poduzeća i unaprijede njihovu efikasnost barem za 10 posto godišnje. No takvi ljudi ne sjede besposleni i neće se odazvati na natječaje koji im nude ogromnu osobnu odgovornost i džeparac kao kompenzaciju za ostvarenje ambicioznih poslovnih ciljeva. Zato treba hitno usvojiti postojeći prijedlog ili neki modificirani Nacionalni standard koji će biti stimulirajući, kako na razini fiksne plaće, tako i s obzirom na nagrade za ostvarene poslovne rezultate. Na tome se testira i ozbiljnost političke volje da se napusti loša praksa upravljanja javnim poduzećima, odnosno imovinom poreznih obveznika, koja je i dovela do korupcionaških skandala nevjerojatnih razmjera.

Je li razlog odgađanja možda strah od gubitka političkih bodova pred izbore ili veliki broj afera u javnom sektoru zbog kojih nije oportuno ukidati ograničenje dok traju istrage?
Ne bih rekao. Premijerki i njezinu kabinetu treba priznati odlučnost što su se opredijelili za nultu stopu tolerancije spram korupcije i drugih oblika zloporaba u poslovanju javnog sektora te omogućili da pravosuđe napokon aktivira instrumente zaštite pravnog poretka i javnog dobra. Kako je svako zlo za neko dobro, tako se može pretpostaviti da će ružne afere i teški oblici gospodarskog kriminala u sprezi javnog sektora i političkih pokrovitelja djelovati pedagoški i da će sudska praksa “pro futuro” pozitivno korigirati ponašanje svih aktera korporativnog upravljanja unutar javnog sektora. S druge strane, oportunitet donošenja važnih odluka iz perspektive profesionalnih političara itekako zavisi o izboru trenutka. U vrijeme kada se odluka o ograničavanju plaća direktora donosila, imala je više populističko-propagandni karakter. Unaprijed se znalo da će efekti ušteda u masi osobnih dohodaka biti ekonometrijski beznačajni, a vjerojatno se kalkuliralo da će ograničenje anestezirati srdžbu sindikata oko uvođenja kriznog poreza. Sada, uoči izbora i nakon što je krizni porez ukinut, odluka o ukidanju nametnutih ograničenja za plaće direktora bila bi politički neutralna. Prema tome, ni afere, ni strah od gubitka političkih bodova nisu stvarni razlozi za izbjegavanje donošenja Nacionalnih standarda.

Što je onda pravi razlog?
Prije će biti da nadležno Ministarstvo gospodarstva ili Vlada ne daju toj temi prioritet, jer se i prema svemu ostalom na području uvjeta privređivanja i upravljanja makroekonomskim instrumemntarijem odnose kao da ne razlikuju što je hitno, a što bitno da bi gospodarske reforme dale rezultata. Naposljetku, i Kodeks i Nacionalni standardi predviđaju da bi se kalendar raspisivanja natječaja za (re)izbor predsjednika i članova uprava u državnim poduzećima trebao pomaknuti barem godinu dana u odnosu na kalendar parlamentarnih izbora, tako da i u proceduralno-tehničkom smislu te odluke što manje zavise o volji nositelja izvršne vlasti i da u izbornom razdoblju ne budu paralizirani normalni procesi razvoja javnog sektora.

Vlast se teško odriče kontrole

Zašto Vlada oteže s uvođenjem reda u korporativno upravljanje u javnom sektoru?
Za pretpostaviti je da se sada, nakon puna dva desetljeća incestuozne sprege političke moći i poduzeća u javnom sektoru, u rasponu od kadrovske politike preko klijentelističkin monopola do reketarenja, teško odreći izravne kontrole i neposrednog utjecaja nad raspolaganjem imovinom koja još uvijek predstavlja oko 50 posto BDP-a. Dio razloga vjerojatno je i u nesigurnosti i neznanju, jer kad god treba donijeti teške odluke i pokrenuti ireverzibilne procese koji umanjuju interese neke privilegirane skupine, to podrazumijeva i spremnost da se političari odreknu i dijela vlastitog utjecaja i moći. Drugim riječima, donošenje ili nedonošenje takvih odluka u konkretnom pitanju Nacionalnih standarda više je test političke volje nego pitanje zrelosti trenutka ili kvalitete ponuđenog modela.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno