Jednog popodneva sredinom ožujka u Bijeloj kući je predsjednik Obama sa savjetnicima raspravljao o prednostima i nedostacima vojnog napada na Libiju, a razgovor se ubrzo počeo kretati prema utjecaju koji bi akcija mogla imati na strateški puno važniju državu – Iran.

Prema riječima savjetnika za državnu sigurnost Thomasa Donilona, hodže u Teheranu prate svaki Obamin potez. Kad se Obama ne bi ponio u skladu sa svojom izjavom da je pukovnik Moamer Gadafi “izgubio pravo na vlast”, oni bi to protumačili kao slabost, a možda i znak da Obama neće ispuniti obećanje i Iranu zabraniti pristup nuklearnom naoružanju. “Ne treba pretjerivati s izjavama da je to bio odlučujući čimbenik u planu intervencije u Libiji”, izjavio je viši savjetnik Benjamin Rhodes, koji je također prisustvovao tom sastanku. No, kako je dodao, uvijek se raspravlja o učinku koji bi ovakav potez imao na odnos s Iranom. “Unatoč tome što rukovodimo akcijama u Iraku i Afganistanu, sama činjenica da u vrlo kratkom roku možemo pokrenuti snažnu akciju u regiji, uz buru koju podiže arapska narodna koalicija, Iranu šalje jaku poruku o našim vojnim i diplomatskim sposobnostima.”Obamin je tim svjestan da će se Gadafijev utjecaj još dugo osjećati, no situacija u Libiji sporedna je stvar jer lavni cilj američke bliskoistočne politike i dalje je ograničavati moć Irana. Svaka se odluka razmatra u svjetlu utjecaja na regionalnu politiku Obamine administracije, koja se uglavnom svodi na usporavanje razvoja iranskog nuklearnog programa te poticanje snažnog ustanka u Iranu. Štoviše, problem Irana dodatno otežava svaki strateški potez Amerike na Bliskom istoku. Na izmaku pobunjeničke ere, čije posljedice Bijela kuća smatra jednako dalekosežnima kao one koje su Europu zahvatile nakon pada Berlinskog zida, njezin uspjeh ili propast vrednovat će se prema uspjehu Irana u postizanju statusa najveće sile u regiji. No, stvari su se promijenile dolaskom arapskog proljeća. Odjednom su arapski diktatori, koji su posljednje dvije godine surađivali s Washingtonom radi umanjivanja utjecaja Irana, više morali brinuti o nemirima na vlastitim ulicama. Kako bi to izgledalo kad bi Bijela kuća bliskoistočnu regiju promatrala kroz perzijski spektar?

Libijski poučak: Obama je u govoru održanom 28. ožujka izjavio da je Libija poseban slučaj, da smo moralno odgovorni za što žurniju zaštitu Libijaca koje progone Gadafijeve snage te da je ovo trenutak da se stvari promijene zahvaljujući “jedinstvenim” sposobnostima Sjedinjenih Američkih Država. (Čitaj: Zahvaljujući projektilima tipa Tomahawk, ometanju signala te izviđačkim letovima.) Radi se, naime, o onim sposobnostima koje bi bile ključne u napadu na iranska nuklearna postrojenja. Izvršni dužnosnici Obamine administracije svjesni su da bi Iran itekako zamijetio takav prikaz moći. “Može se to dvojako protumačiti”, riječi su jednog dužnosnika koji je bio uključen u raspravu o Libiji, a htio je ostati anoniman. “Možda bi to Irance potaknulo da učine ono što odbijaju već godinama, a to je da pristanu na pregovore. Međutim, tvrdolinijaši bi na to rekli da se protiv Amerike i Izraela može zaštititi jedino nabavljanjem bombe što prije.”

Karta arapskog saveznika: Saudijci Iran smatraju svojom najvećom prijetnjom u regiji, a s Amerikancima su surađivali na mnogim projektima za ograničavanje ambicija Teherana. No, odnos Washingtona i Rijada danas je zategnutiji no ikad. Kralj Abdullah smatra da je Obama pokazao slabost time što nije podupro egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, a i sam se zabrinuo da će morati otići s vlasti ako narod počne glasno tražiti demokraciju. Možda se upravo zato Bijela kuća skoro nije niti oglasila kad su saudijske trupe ušle u susjedni Bahrein kako bi umirile prosvjede tamošnje šijitske većine.

Sirijska zagonetka: Godinama SAD uzaludno pokušava sirijskog predsjednika Bashara alAssada odlijepiti od Irana i pomiriti ga s Izraelom. Obamina administracija strahuje da će, ako se sirijska vlada raspadne, zavladati kaos te da će Sirijci postati nepredvidivi i opasni. No, u posljednjih je nekoliko tjedana u Bijeloj kući došlo do odluke da u ovom odnosu znatno manje gube od Iranaca. Ako prosvjedi u Siriji uspiju, sljedeći bi mogao biti Iran.

Mogućnosti Izraela: U Izraelu se vodi rasprava o tome koliko će Izraelci i sami moći odgađati rješavanje problema jer strahuju da će reakcija Irana na nemire u regiji dovesti do utrke za što bržim nuklearnim naoružanjem. Da dođe do rata između Irana i Izraela, to bi za Obamu bio najgori ishod, a u tom slučaju nema prostora za pogreške.

David E. Sanger

POSLOVANJE

Okolišne deklaracije kao potvrda održivog razvoja NEXE proizvoda

Mirovinski sustav

Zašto je trostupni mirovinski model pametniji nego što se misli?