EN DE

Odlučni da prežive u ruševinama

Autor: The New York Times
03. travanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Seiko Taira i njezina obitelj upali su u depresivnu svakodnevicu otkako je zemlju pogodio razorni tsunami. Seiko i njezina kćerka iz močvare donose vodu, a unučić željno iščekuje dnevnu dostavu jedinog paketa koji im grad omogućuje – obično svatko dobije komad kruha, nekoliko konzervi tunjevine i šalicu instant rezanaca.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

No tog je dana četvorogodišnji unuk pronašao neočekivanu poslasticu, tri jogurta. “Mama, mogli li pojesti i jogurt?”, upitao je molećivo. “Ako ga sad pojedeš, možda sutra nećeš imati što pojesti”, odgovorila mu je majka. Iako je stotine tisuća građana potražilo pomoć u dobro opskrbljenim evakuacijskim skloništima, oni koji su zatočeni u vlastitom domu boje se da bi ih vlasti u raspodjeli hrane i pomoći mogle previdjeti. Mnoge je tsunami doslovce izolirao, uništivši im ceste, strujne vodove i prekinuvši dotok pitke vode. Japance nosi duh “gamana” ili izdržljivosti pa tešku tjeskobu liječe optimističnim stoičkim stavom. “Ljudi iz ovog kraja poznati su po izdržljivosti”, kaže pedesetčetvorogodišnja Seiko, čije lice krasi odlučan osmijeh.Seiko je još i prije potresa živjela na granici apsolutnog siromaštva. No čak i da sad ima novca, ne bi mogla ništa kupiti jer je većina trgovina prazna ili potopljena. “Teško je povjerovati da je ovo što me okružuje Japan”, kaže Seiko, koja je prije tsunamija radila u domu za starije i nemoćne osobe, gdje je kao pomoćnica s pola radnog vremena mjesečno zarađivala otprilike 1500 dolara. “Nisam nikad mogla niti zamisliti da bi nam se ovako nešto moglo dogoditi.” Nekoliko su puta Seiko i mlađa kći Yumi (17) pretraživale ruševine u potrazi za bilo čime što bi im moglo pomoći. S osjećajem krivnje prepričava kako je iz nečije razrušene kuće uzela veliki lonac koji im služi za prokuhavanje vode. Prisjeća se kako su se 11. ožujka na tradicionalni ribarski gradić od 1400 stanovnika obrušili golemi crni morski valovi koji su ga u trenu uništili. U tom se trenutku nalazila u zgradi gradske vlasti, a do svoje je kuće dospjela tek sljedeći dan nakon što je pješice prešla planinu. Kod kuće je zatekla Yumi, koja s njom inače živi, oba sina, drugu kći i unučića koji su se zbog posla i drugih obveza zatekli u blizini te ostali odsječeni nakon što su valovi uništili jedinu cestu koja vodi iz tog dijela grada. Prvi su tjedan preživjeli od hrane koju su imali u kući, koje se srećom bilo više nego obično jer je upravo tog jutra prije potresa obavila veću kupnju.

Seiko Taira i njezina obitelj upali su u depresivnu svakodnevicu otkako je zemlju pogodio razorni tsunami. Seiko i njezina kćerka iz močvare donose vodu, a unučić željno iščekuje dnevnu dostavu jedinog paketa koji im grad omogućuje – obično svatko dobije komad kruha, nekoliko konzervi tunjevine i šalicu instant rezanaca.

No tog je dana četvorogodišnji unuk pronašao neočekivanu poslasticu, tri jogurta. “Mama, mogli li pojesti i jogurt?”, upitao je molećivo. “Ako ga sad pojedeš, možda sutra nećeš imati što pojesti”, odgovorila mu je majka. Iako je stotine tisuća građana potražilo pomoć u dobro opskrbljenim evakuacijskim skloništima, oni koji su zatočeni u vlastitom domu boje se da bi ih vlasti u raspodjeli hrane i pomoći mogle previdjeti. Mnoge je tsunami doslovce izolirao, uništivši im ceste, strujne vodove i prekinuvši dotok pitke vode. Japance nosi duh “gamana” ili izdržljivosti pa tešku tjeskobu liječe optimističnim stoičkim stavom. “Ljudi iz ovog kraja poznati su po izdržljivosti”, kaže pedesetčetvorogodišnja Seiko, čije lice krasi odlučan osmijeh.Seiko je još i prije potresa živjela na granici apsolutnog siromaštva. No čak i da sad ima novca, ne bi mogla ništa kupiti jer je većina trgovina prazna ili potopljena. “Teško je povjerovati da je ovo što me okružuje Japan”, kaže Seiko, koja je prije tsunamija radila u domu za starije i nemoćne osobe, gdje je kao pomoćnica s pola radnog vremena mjesečno zarađivala otprilike 1500 dolara. “Nisam nikad mogla niti zamisliti da bi nam se ovako nešto moglo dogoditi.” Nekoliko su puta Seiko i mlađa kći Yumi (17) pretraživale ruševine u potrazi za bilo čime što bi im moglo pomoći. S osjećajem krivnje prepričava kako je iz nečije razrušene kuće uzela veliki lonac koji im služi za prokuhavanje vode. Prisjeća se kako su se 11. ožujka na tradicionalni ribarski gradić od 1400 stanovnika obrušili golemi crni morski valovi koji su ga u trenu uništili. U tom se trenutku nalazila u zgradi gradske vlasti, a do svoje je kuće dospjela tek sljedeći dan nakon što je pješice prešla planinu. Kod kuće je zatekla Yumi, koja s njom inače živi, oba sina, drugu kći i unučića koji su se zbog posla i drugih obveza zatekli u blizini te ostali odsječeni nakon što su valovi uništili jedinu cestu koja vodi iz tog dijela grada. Prvi su tjedan preživjeli od hrane koju su imali u kući, koje se srećom bilo više nego obično jer je upravo tog jutra prije potresa obavila veću kupnju.

Bila je u strašnoj nedoumici bi li od grada tražila pomoć ili ne. Isprva su odbili pomoć grada, ističući kako su stanovnici ove regije na sjeveru Japana ponosni i neovisni. Međutim, na radiju su potom čuli da su u drugim pogođenim gradovima otvoreni evakuacijski centri u kojima se zbrinjavaju žrtve potresa. Kaže da nitko niti jednom nije došao pregledati stanje u njezinoj četvrti, koja je izbjegla udar jer se nalazi na brdašcu u blizini šintoističkog hrama. “Počelo me izjedati to što pomoć nije svima jednako dostupna”, kaže Seiko. “U tom sam trenutku odlučila potražiti pomoć.”Gradske vlasti pomažu im jednom pošiljkom hrane dnevno. Kad je neki dan stigla jedna od pošiljki, unučić Riku Kanno od radosti je poskočio te zavikao: “Ja sam dinosaur!” Zgrabio je komad kruha i brzo ga pojeo. Kasnije mi se, kad Riku nije bio u blizini, njegova majka Satomi Kanno povjerila da odrasli odvajaju nešto više hrane za malenoga. No, kaže, voljela bi da mu može omogućiti kakvu čokoladicu ili sok, a to je za trenutne pojmove dnevnih pošiljki luksuz. Satomi kaže da su pokušali odvajati dio dnevnih porcija kako bi stvorili zalihe hrane ako se pošiljke više ne budu mogle isporučivati. Također mi je rekla da je zabrinuta zbog zdravlja. Naime, Satomi pati od ZollingerEllisonova sindroma, uslijed kojeg joj se u crijevima stvorio manji tumor, a zalihe lijekova potrajat će joj još samo četiri dana. Spomenula je i da Riku ima rupicu u srcu te da je bio naručen za redoviti pregled. “Da barem imamo 25 litara goriva”, kaže, mogli bi se odvesti do sveučilišne bolnice gdje se oboje liječe. Dok ne tragaju za hranom ili se ne bave raščišćavanjem, vrijeme provode u kući, čekajući da se nešto promijeni ili da dobiju nekakav znak da bi se uskoro mogli vratiti prijašnjem životu. Dok je vani padao snijeg, Seiko se veselila tome kako će potkraj proljeća s obitelji odlaziti na obližnju planinu i brati divlje povrće. “Nismo jeli povrće otkako se ovo dogodilo”, kaže, sjedeći u sobi prenatrpanoj rubljem koje se suši. “Stariji su nas susjedi poučili životu od plodova zemlje.”

Martin Fackler

Autor: The New York Times
03. travanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close