EN DE

Vrlo liberalna intervencija

Autor: The New York Times
27. ožujak 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Jednomjesečnim puževim korakom prema vojnom sukobu s libijskim čelnikom Moamerom Gadafijem, Obamina administracija donijela je prekretnicu u liberalnom ratovanju.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Sredinom ožujka kad se situacija počela mijenjati u smjeru nepogodnom za pobunu protiv Gadafija, predsjednik Obama doimao se odlučnim da zadrži Sjedinjene Američke Države podalje od građanskog rata u Libiji. No izgleda da je američki predsjednik cijelo vrijeme bio spreman intervenirati. Jednostavno je želio biti siguran da Amerika to čini na način koji najbolje odražava multilaternalnu suradnju. Njegova administracija upravo je to uspjela postići. Bar u početnoj fazi, rat u Libiji doima se kao ideal liberalne međunarodne intervencije. Ova intervencija dobila je blagoslov Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Prihvatila ju je Arapska liga. Pogurali su je diplomati iz Ministarstva vanjskih poslova Hillary Clinton, a ne vojnici iz Pentagona pod vodstvom Roberta Gatesa. Njezina humanitarna svrha mnogo je jasnija od veze s američkom državnom sigurnosti. A nisu je započeli ni američki marinci ni zrakoplovstvo, već francuski borbeni zrakoplovi.Ova intervencija kao da dolazi ravno iz priručnika Billa Clintona iz 1990ih, odnosno drugim riječima, potpuno je suprotna unilateralnim metodama Bushove administracije. Ovdje nema “antiterorističke koalicije”, ne spominje se “stara Europa” omalovažavajućim tonom, nitko ne govori “ili ste uz nas ili ste teroristi”. Umjesto toga, Obamina Bijela kuća iskazala je puno poštovanje prema istim onim međunarodnim institucijama i stranim vladama koje je Bushova administracija ili zaobilazila ili ignorirala. Ovakav način ratovanja ima vrlo očite prednosti. Raspoređuje teret vojnih aktivnosti, hrani, a ne oslabljuje naša savezništva i umanjuje instinktivni globalni antiamerikanizam.

Jednomjesečnim puževim korakom prema vojnom sukobu s libijskim čelnikom Moamerom Gadafijem, Obamina administracija donijela je prekretnicu u liberalnom ratovanju.

Sredinom ožujka kad se situacija počela mijenjati u smjeru nepogodnom za pobunu protiv Gadafija, predsjednik Obama doimao se odlučnim da zadrži Sjedinjene Američke Države podalje od građanskog rata u Libiji. No izgleda da je američki predsjednik cijelo vrijeme bio spreman intervenirati. Jednostavno je želio biti siguran da Amerika to čini na način koji najbolje odražava multilaternalnu suradnju. Njegova administracija upravo je to uspjela postići. Bar u početnoj fazi, rat u Libiji doima se kao ideal liberalne međunarodne intervencije. Ova intervencija dobila je blagoslov Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Prihvatila ju je Arapska liga. Pogurali su je diplomati iz Ministarstva vanjskih poslova Hillary Clinton, a ne vojnici iz Pentagona pod vodstvom Roberta Gatesa. Njezina humanitarna svrha mnogo je jasnija od veze s američkom državnom sigurnosti. A nisu je započeli ni američki marinci ni zrakoplovstvo, već francuski borbeni zrakoplovi.Ova intervencija kao da dolazi ravno iz priručnika Billa Clintona iz 1990ih, odnosno drugim riječima, potpuno je suprotna unilateralnim metodama Bushove administracije. Ovdje nema “antiterorističke koalicije”, ne spominje se “stara Europa” omalovažavajućim tonom, nitko ne govori “ili ste uz nas ili ste teroristi”. Umjesto toga, Obamina Bijela kuća iskazala je puno poštovanje prema istim onim međunarodnim institucijama i stranim vladama koje je Bushova administracija ili zaobilazila ili ignorirala. Ovakav način ratovanja ima vrlo očite prednosti. Raspoređuje teret vojnih aktivnosti, hrani, a ne oslabljuje naša savezništva i umanjuje instinktivni globalni antiamerikanizam.

Najbolje od svega je to što potiče europske sile da preuzmu svoj dio odgovornosti za održavanje svjetskog poretka umjesto da samo iz prikrajka pronalazi mane u Sjedinjenim Američkim Državama.No u ovakvom pristupu ratovanju postoje i veliki problemi. Budući da liberalno ratovanje ovisi o stalnom konsenzusu unutar (takozvane) međunarodne zajednice, čini se kao da ga puževim korakom vode odbori i vijeća, i to uz oprez koji graniči s taktičkom neposobnošću. Također, s obzirom na to da je veza takvih ratova s pojedinim nacionalnim interesima najčešće u najboljem slučaju tek sporedna, često ih se vodi s jednom rukom iza leđa i jednom nogom na izlazu umjesto potpunom predanošću koja je jedini put do pobjede.Slični problemi obilježili su američku vanjsku politiku 1990ih, prethodni val liberalnog intervencionizma. U Somaliji je javnost napala našu humanitarnu misiju čim je postalo jasno da će u njoj biti i žrtava, a ne samo humanitarne pomoći. U bivšoj Jugoslaviji, NATO je 1993. godine nametnuo zabranu prelijetanja, ali prošle su dvije godine nesretnih mirovnih pregovora i diplomatskih prepirki, tijekom kojih se rat nesmetano nastavio, prije no što su američki zračni napadi konačno popločili put prema dogovorenom primirju.Naša intervencija na Kosovu 1999. godine još je jedan primjer koji bi nas trebao navesti na izniman oprez. NATOvo bombardiranje doprinijelo je svrgavanju Slobodana Miloševića i proglašenju neovisnosti Kosova.

No podizanjem uloga za Miloševića i njegove protivnike, Oslobodilačku vojsku Kosova, intervencija Zapada vjerojatno je kratkoročno potaknula više krvi i etničkog čišćenja te dodatno pogoršala humanitarnu krizu koju je imala namjeru spriječiti.Iste takve poteškoće već prijete našem vojnom angažmanu u Libiji. Ciljevi koalicije nisu jasni: predsjednik Obama u govorima je posvećen je ideji da Gadafi mora otići, ali admiral Mike Mullen, predsjednik Združenog stožera, 20. ožujka dao je naslutiti da bi taj diktator u konačnici mogao ostati na vlasti. Sredstva su nam ograničena: rezolucija Ujedinjenih naroda koju provodimo izričito zabranjuje postrojbe na tlu, a to je u nekoliko navrata poduprijeo i predsjednik Obama. Nadalje, neki od naših navodnih partnera kao da nemaju želudac za borbu: prošla su samo 24 sata, a Amr Moussa, najnoviji predvodnik Arapske Lige, već je izjavio da prihvaćanje zabrane prelijetanja te organizacije ne pokriva bombaške misije. Tijekom vremena koje nam je trebalo da izgradimo multilaternalnu koaliciju, Gadafi je uspio konsolidirati svoj položaj na tlu, pa je sada u poziciji da će imati kontrolu nad većim dijelom zemlje ukoliko dođe do primirja. Otud priznanje admirala Mullena da bi naša vojna akcija mogla završiti pat pozicijom u kojoj će libijski diktator ostati ukopan duboko u svojim rovovima. Nada za liberalno ratovanje počiva u časnoj borbi uz minimalni rizik. No rat i moralnost nisu bliski prijatelji, a sukobi “niskog rizika” počesto se pokažu kao potpuna suprotnost tomu. Izlaganjem Amerike opasnostima još jedne vojne intervencije, Obama je uložio puno nade u to da će se naša pustolovina u Libiji pokazati kao iznimka od ovog pravila.

Ross Douthat

Autor: The New York Times
27. ožujak 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close