Nekoliko dana prije negoli je koalicija zapadnih i arapskih sila započela sa zračnim napadima koji bi trebali obraniti libijske pobunjenike pod opsadom od snaga pukovnika Moamera Gadafija, jedna snimka na YouTubeu proširila se poput virusa.

Na njoj se nalazi libijski tiranin koji se rukuje i grli s europskim državnicima kao što su francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, britanski premijer Tony Blair te posebno blisko s talijanskim premijerom Silvijom Berlusconijem. U pozadini svira sladunjava pjesmica “Save your kisses for me” (Sačuvaj poljupce za mene), pjesma britanskog izvođača koja je pobijedila na natjecanju za pjesmu Eurovizije 1970. godine. No u posljednjih su nekoliko tjedana neki europski vođe izveli spektakularne zaokrete. Ne tako davno nedjeljom su propovijedali demokratske vrijednosti, a istodobno su tijekom tjedna unosno poslovali s diktatorom. Sada su zabranili pošiljke oružja Gadafiju i zamrznuli njegov kapital u europskim bankama. Kad ti potezi nisu zaustavili prkosnog libijskog vladara da bombardira vlastite stanovnike, vodeće europke sile (uz iznimku Njemačke) započele su vojnu akciju prije nego što su Sjedinjene Američke Države postale spremne priključiti se. U oštrom kontrastu s prethodnim konfliktima, naročito onim u Iraku 2002. godine, zemlje kontinentalne Europe nisu inzistirale na korištenju “meke” moći i pregovaranju. Uz američku pomoć, nadale su se spriječiti da Gadafijeva vojna mašinerija uništi libijske pobunjenike.Angažman u Libiji također naglašava smjenu moći u Europi. Njemačka, koja je uvijek bila u samom središtu kad je u pitanju bilo zdravlje eura, sada je ostala postrani, dok se Francuska našla na središnjoj pozornici. Prije samo par mjeseci, francuska vlada doimala se izvan događaja u fundamentalnim promjenama koje su se zbivale u sjevernoj Africi.

Nakon nepromišljenih komentara francuskog ministra vanjskih poslova o demokratskim prosvjednicima u Tunisu i ponude pomoći naknadno svrgnutom autokratu Ben Aliju, Francusku su probudili pozivi na demokraciju diljem sjeverne Afrike.Kad je stanje u Libiji došlo do vrhunca, Francuska je prva priznala privremenu libijsku vladu, dok je Sarkozy preuzeo vodstvo u zalaganju za uvođenje zone zabrane prelijetanja nad Libijom. Ukoliko Sarkozyjevo samopouzdanje uspije preokrenuti smjer događanja u Libiji, on bi mogao preuzeti vodeću ulogu u europskoj politici. Budući da je vojni angažman postao toliko nepopularan među njemačkim glasačima, kancelarka Angela Merkel nema izbora nego postati druga violina svoje francuske inačice.Berlusconi je podlegao pritisku iz zemlje i inozemstva te napravio možda najdrastičniji zaokret. Italija, libijsko financijsko utočište u Europi zahvaljujući ulaganjima od gotovo deset milijardi dolara, blokirala je taj kapital. Berlusconi je novoj koaliciji čak ponudio korištenje vojnih baza na Siciliji. U prošlosti se Berlusconi iz nužde bavio Gadafijem. Uz važne naftne interese, s Libijom je imao i sporazum o zaustavljanu priljeva tisuća siromašnih afričkih imigranata kroz Italiju u Europu.Realpolitika je bila vodič europske politike prema državama sjeverne Afrike, ali možda je vrijeme da se ta strategija ponovo razmotri. Demokratski vođe ulagivali su se autokratima jer su smatrali da im oni nude najbolju priliku za regionalnu stabilnost kroz proturavnotežu nasilnom islamskom fundamentalizmu te će vjerojatno kroz neko vrijeme uvesti reforme.

Obrazovane mlade ljude iz te regije koji su zahtijevali bolji život i više sloboda jednostavno su ignorirali.Hans-Dietrich Genscher, cijenjeni bivši njemački ministar vanjskih poslova, izjavio je da vođe poput egipatskog Hosnija Mubaraka, kojeg je smatrao prijateljem, nisu uspjeli modernizirati svoje zemlje. Pred kraj hladnog rata, Genscher je odigrao važnu ulogu u rušenju berlinskog zida pregovaranjem s diktaturama sovjetskog carstva te pružanjem potpore demokratskim nastojanjima.Genscher smatra da se Zapad ne smije oglušiti na pozive za slobodu arapskog svijeta. Prema njegovu mišljenju, bilo bi arogantno pretpostaviti da su neke države nepogodne za demokratsku vladavinu. U budućnosti vjerski ekstremizam i etnički sukobi predstavljaju veliku vjerojatnost. No jedno je sigurno: suradnja s diktatorima pokazalo se pogrešnom, i to ne samo u moralnom smislu. Bez obzira na to koliko sigurnim se diktator doima, volja naroda ne smije se zanemariti.Procjene kojima se vodi realpolitika moraju se ponovno razmotriti kako bi neprijatelji diktatura dobili legitimni glas. Pad autoritativnih režima diljem arapskog svijeta otkriva da su njihovi temelj bili tek privid. Bolje se smjesta pripremiti za sljedeći izljev demokratskih nastojanja, koji je moguć čak i u okrutnom režimu poput iranskog.

Erhard Stackl bivši je urednik bečkog Der Standarda i autor knjige “1989. – pad diktatura”.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com