MEXICO CITY — Otkad je oslo bođen optužbe za umorstvo, José Antonio Zúñiga (31) zastaje ispred sigurnosnih kamera i brižljivo čuva račune te bilo što drugo što dokazuje gdje se i kada nalazio, s ciljem potvrde alibija u slučaju da se ikada ponovno nađe pred sudom. “Ne znam je li to strah od progona”, rekao je. “Ne vjeruješ policiji, ne osjećaš se mirno na ulici. Neke stvari izgubiš.” Trojica policijskih dužnosnika 12. prosinca 2005. godine uhitila su Joséa Antonia Zúñigu dok je prelazio ulicu u Iztapalapi, radničkom kvartu na istočnom rubu grada. Nakon što je dva dana proveo u pritvoru, rečeno mu je da je optužen za umorstvo i poslali su ga u zatvor. “Kad dođeš u zatvor shvatiš da nikoga ne zanima što imaš reći”, kaže Zúñiga. “Nikoga ne zanima imaš li dokaz da nisi počinio taj zločin.” Osuđen je na 20 godina zatvora na temelju svjedočenja samo jednog očevica, 17godišnjeg rođaka žrtve, Joséa Carlosa Reyesa Pacheca, mladića ustrijeljenog u dijelu Iztapalape prepunom bandi.

Sudac dodijeljen ovom slučaju (u Meksiku nema porote) osudio je Zúñigu usprkos testovima kojima se dokazalo da nikad nije pucao iz vatrenog oružja. Sudac je također odbacio svjedočenja nekoliko očevidaca koji su potvrdili da su Zúñigu tijekom dana umorstva viđali na njegovom štandu na tržnici, gdje popravlja računala. Film o njegovom slučaju pod naslovom “Vjerojatno kriv” teče poput fikcije, sadrži neočekivane obrate, sretan završetak i rap glazbenu pozadinu koju su skladali Zúñiga i njegovi prijatelji. Ovaj prikaz policije i sudstva ogolio je slabašne pokušaje Meksika da uspostavi vladavinu prava i zakona. Pravni stručnjaci nadaju se da će Zúñigin slučaj donijeti novu energiju u napore da se reformira struktura meksičkog kaznenog prava i sudstva. “Ne možete se boriti protiv zločina ako imate korumpiranu policiju”, tvrdi Roberto Hernández, koji je ovaj film režirao u suradnji sa svojom suprugom Laydom Negrete. Uz predanu pomoć supruge Eve Gutiérrez, prvo suđenje je poništeno, pa je Zúñiga dobio novo suđenje nakon što su redatelji navedenog dokumentarnog filma otkrili da je njegov odvjetnik u prvom slučaju krivotvorio svoju dozvolu za bavljenje pravom. No problem je ležao u činjenici da je Zúñiga došao pred istog suca, Héctora Palomaresa, koji ga je prvi put osudio. Glavnog suca Ciudad de Méxica uspjeli su uvjeriti da im dopusti snimanje ponovljenog suđenja te u sudnicu donijeli kameru dok je Zuniga sve gledao iza zatvorskih rešetaka. Upravo je s tog položaja Zuniga riješio vlastiti slučaj. Na snimci ponovljenog suđenja Zuniga netremice promatra osobu koja ga optužuje, navedenog gospodina Reyesa, i ponavlja svoja pitanja sve dok Reyes skrušeno ne prizna da nije vidio kako Zuniga ubija žrtvu. Budući da je time srušen jedini dokaz optužbe, puštanje iz zatvora doimalo se kao tek formalnost. No sudac je ponovno Zúñigu proglasio krivim i osudio na zatvorsku kaznu. Zúñiga se sjeća kako je pomislio: “Ovo suđenje bilo je vrijedno truda. Ljudi će ga vidjeti i zapitati se je li to pravda. Jedino tako činjenica da sam ponovno osuđen na 20 godina zatvora ima smisla. Možda ćemo uspjeti promijeniti stvari nabolje.”
No Zúñigi se konačno osmjehnula sreća kad su redatelji nagovorili jednog od tri suca prizivnog suda koji je nadgledao slučaj da pogleda snimku suđenja. Uvjeren u “opravdanu sumnju”, sudac je svoje dvoje kolega također uvjerio da puste Zunigu na slobodu. Zasad se još ne može vratiti starom načinu života jer se boji da će ga pronaći netko tko je ljut zbog dokumentarca. Samo želi završiti večernju školu i uzdržavati obitelj.

Elisabeth Malkin