Analitičari i stručnjaci za sigurnost tvrde da bi ustanak u Libiji mogao dugoročno ugroziti sigurnost jer bi se oružje koje je ukradeno iz vladinih rezervi moglo proširiti, a među ukradenim se nalaze i protuzračni projektili s toplinskim navođenjem koji bi mogli biti upotrijebljeni u napadu na civilne zrakoplove.

Na fotografijama i video zapisima snimljenim tijekom ustanka vide se civili koji uz sebe imaju širok spektar libijskog vojnog oružja, kao što je SA7, ručni minobacač starije generacije, srodan znatno poznatijem Stingeru, a obavještajne agencije već dugo strahuju da bi oružje moglo pasti u ruke terorista.U prošlosti je bilo mnogo primjera u kojima su civili opljačkali državne vojne rezerve, naprimjer u Ugandi 1979., Albaniji 1997. te Iraku 2003. godine, pa se pokazalo da se, čim oružje napusti državne ruke, vrlo lako putem crnog tržišta može prodati u drugim zemljama i drugim skupinama koje će ih iskoristiti u ratovima i sukobima te trajno destabilizirati sigurnost u svijetu. Analitičare posebno brinu projektili s toplinskim navođenjem, to jest Manpadi, prijenosni protuzračni sustavi obrane. “Postoji stvarna opasnost da će se ovih projektila domoći teroristi i pobunjeničke snage izvan Libije”, kaže Matthew Shroeder, voditelj Projekta za praćenje prodaje oružja pri Savezu američkih znanstvenika u Washingtonu.“Američkoj obavještajnoj zajednici i njihovim kolegama diljem svijeta pronalazak ovog oružja i osiguranje zaliha trebali bi biti vodeći prioriteti.” Najveća prijetnja, kako kažu analitičari, nisu pobunjenici koji žele da ih međunarodna zajednica podupre i suosjeća s njima, već činjenica da se na crnom tržištu ti projektili mogu prodati za nekoliko tisuća dolara i više te da će ih oportunisti pokušati prodati trećoj strani, to jest podzemlju.Desetljećima je pukovnik Moamer Gadafi ulagao golema sredstva u opremanje vojnih snaga te prikupljanje rezervnog oružja i naoružanja.

Optuživali su ga da oružje nabavlja kako bi ga preprodao stranim formacijama, naprimjer palestinskim i irskim frakcijama, pobunjeničkim skupinama te vladama subsaharske Afrike. Oružje koje se pojavilo na tržištu unatoč oštrim međunarodnim sankcijama dokazuje da je Libija od brojnih prodavača iz bivšeg Istočnog bloka pribavila znatne količine oružja te stvorila naoružanje koje nalikuje na rasprodaju iz vremena hladnog rata. Među oružjem kojeg su se pobunjenici dočepali ima svega, od trošnih tenkova do relativno novih modela pušaka, oružja rumunjskog, mađarskog i ruskog porijekla, pa i onog koje je proizvela tvrtka Norinco, jedan od vodećih kineskih proizvođača oružja.Peter Danssaert, znanstvenik s Međunarodnog mirovnog instituta sa sjedištem u Belgiji koji prati širenje oružja na području istočne Europe i Afrike, kaže da će sada, kad država više nema nadzor nad oružjem, malo toga biti pronađeno. “To je oružje zauvijek nestalo iz dometa vlasti”, kaže. Nic Marsh, koji se bavi proučavanjem trgovine vatrenim oružjem pri Mirovnom institutu u Oslu, kaže da bi ono uskoro moglo završiti u Čadu i Sudanu ili u rukama sudanskih i palestinskih boraca. Ako se izgredi u Libiji pretvore u dugotrajni rat, obje bi zaraćene strane mogle uvesti još oružja kako bi se mogle boriti.No, jednom kad se ustanak završi, ako smo išta naučiti iz povijesti, možemo očekivati da se oružje komad po komad proda. U takvim situacijama, kao naprimjer u Albaniji krajem devedesetih, oružje postaje vrijedna roba i mogu se čak stvoriti moćni krijumčarski lanci. Oružje koje trenutno kruži Libijom relativno je novo i očito u dobrom stanju pa bi moglo postići znatno višu cijenu, što će prodavače dodatno potaknuti da ga kasnije uvale na strana tržišta.

Kako tvrde analitičari, do toplinski navođenih projektila iznimno je teško doći, privlače određenu vrstu kupaca i to po znatno višoj cijeni. “Kad oni u inozemstvu shvate da se u Libiji može doći do takvih projektila, pokušat će doći do njih”, kaže Danssaert. Kad kaže “oni”, misli na terorističke organizacije. Toplinski navođeni projektili ručno su vatreno oružje kojim se može služiti jedna osoba, a s lansera koji se drži na ramenu projektil se prema izvoru topline koji isijava motor letjelice kreće nadzvučnom brzinom te detonira snažno eksplozivno punjenje. Mnogi moderni vojni avioni imaju protumjere za zbunjivanje toplinski navođenih projektila, no malo je civilnih letjelica koje to mogu.Brojni su napadi na civilne zrakoplove, a mnogi su u napadima u potpunosti uništeni. Među napadima je bilo i onih iznimno smrtonosnih: SA7 1979. godine oborio je zrakoplov kompanije Air Rhodesia te usmrtio svih 59 putnika, jedna je paravojna skupina koja je imala potporu Sjedinjenih Američkih Država tvrdila da je 1983. godine srušila Boeing 737 kompanije Angolan Airways kad je poginulo 130 ljudi, a Sudanska narodnooslobodilačka vojska 1986. godine je pomoću SA7 uništila zrakoplov Sudan Airwaysa, usmrtivši 60 putnika. Godine 1994. zrakoplov u kojem su bili predsjednici Burundije i Ruande pogodio je Manpad, a u napadu su poginula obojica, što je na kraju dovelo do genocida u Ruandi. Napadi toplinski navođenim uređajima mogu uzrokovati i gospodarske probleme jer zrakoplovne kompanije ne žele letjeti iznad područja koja su navodno pod vlašću terorista.Kao što je rekao Eric Berman, voditelj Projekta za praćenje ručnog oružja sa sjedištem u Ženevi: “Već i nešto što se smatra mogućom prijetnjom može ostvariti određeni učinak.”

C. J. Chivers