Deseci američkih koledža i sveučilišta bilježe nagli porast prijava studenata iz Kine u kojoj gospodarski procvat znači da je sve više obitelji u mogućnosti ostvariti san o fakultetskom obrazovanju u Americi.

No taj uspjeh, popraćen prošlogodišnjim porastom Kineza koji studiraju u Sjedinjenim Američkim Državama od 30 posto, službenicima za upise stvorio je samo probleme. Na ruralnom koledžu Grinnell gotovo svaka deseta prijava dolazi iz Kine. Svi kandidati šalju sjajne knjižice prepune slika koje opisuju njihova brojna postignuća. (“Bok, profesori!”, započinje jedna mlada žena koja samu sebe opisuje kao “iskrenu, ljubaznu i žilavu”.) Kako izabrati 15 studenata iz više od 200 kineskih prijavnica? Polovica Grinnellovih kineskih kandidata ove je godine ostvarila maksimalni rezultat u matematičkom dijelu prijamnog ispita za američka sveučilišta, zbog čega je još teže razlikovati rezultate. Međutim, najuspješniji kandidati imaju lošije ocjene jer kineske škole ocjenjuju puno strože nego američke srednje škole. Tek je nekolicina maturirala s najvišim ocjenama ili učila prema naprednom programu. A tu je i izazov procjene poznavanja engleskog jezika, osobito ako se uzme u obzir činjenica da neki kandidati unajme “agenta” da im napiše prijamni esej. Isti ti savjetnici potiču ih da potroše novac na skupe brošure. “Trebali bi sačuvati taj novac”, smatra Seth Allen, prodekan za uspise i financijski upravitelj na Grinnellu. Allen objašnjava da prijamni službenici imaju previše posla jer moraju proći kroz gotovo 3000 prijava pa će pročitati tek rijetke od njih. Te brošure, slaže se i Grinnellov koordinator za međunarodne studente Jonathan C. Edwards, neminovno će završiti u košu za smeće. Službenici na Grinnellu kažu da većina vremena koje potroše na prijave iz Kine ide na analizu eseja radi ocjene autentičnoga glasa i senzibilnosti.

Primjerice, jedna mlada žena iz Šangaja impresionirala je Edwardsa esejom u kojem opisuje kako je volontirala u centru za rehabilitaciju gdje joj je autistični dječak zarobio srce. “Tako beznadan dječak pobudio je u meni snažan osjećaj da mu pomognem i da ga zavolim”, napisala je. Primili su je prošle jeseni. Druga kandidatkinja nije ostavila tako dobar dojam u eseju u kojem je opisala doživljaj svojih tegoba dok je pomagala drugima nakon potresa u pokrajini Sečuan 2008. godine. “Svakoga dana sam se tuširala i prala zube hladnom vodom”, napisala je. “Bilo je nepodnošljivo.” Prijamni službenici katkad se obrate za mišljenje učiteljima i savjetnicima iz srednjih škola kandidata, naročito onih koje su se definirale kao odskočna daska za američke koledže. Posljednja dva ljeta prodekan Allen obilazi Kinu s predstavnicima drugih koledža, a sve radi novačenja studenata. Motivacija koledža za takva putovanja barem djelomično se nalazi u novcu: kandidat iz Kine ili neke druge zemlje ima prednost ako može platiti punu školarinu. Grinnell, naravno, ima i desetak stipendija koje pokrivaju puni iznos školarine namijenjenih međunarodnim studentima kojima je potrebna financijska pomoć glede plaćanja školarine. “Poznate su mi regionalne razlike u Kini”, objasnio je prodekan Allen. “Ne bismo bili pošteni kad bismo sve kineske kandidate strpali u istu bezobličnu hrpu.” Na Grinnellu postotak kineskih studenata koji uspješno diplomiraju istovjetan je onom ukupnoga studentskog tijela koje broji 1600 studenata; oko 84 posto onih koji se upišu diplomira za četiri godine.

Allen navodi da većina kineskih studenata postiže “vrlo dobre” rezultate u ekonomiji, matematici i znanostima, predmetima koje najčešće biraju. U radionicama za akademsko pisanje nudi im se i pomoć pri pisanju eseja na engleskom jeziku. “Od kineskih se studenata zahtijeva da posvete znatno više vremena studiju nego od američkih, a to se, općenito govoreći, i ostvari kad dođu na sveučilište u Sjedinjene Američke Države”, dodaje. Kandidati iz Kine o Grinnellu i ostalim američkim koledžima i sveučilištima informiraju se na popularnoj kineskoj internetskoj stranici cuus.cn, što je skraćenica za kineske dodiplomante u Sjedinjenim Američkim Državama (Chinese Undergraduates in the United States), ali i za “Vidimo se u Americi”. Aplikanti često iskazuju neobičnu revnost. “Neki dan je jedna djevojka iz Kine nazvala nakon ručka, kada je kod nje bilo dva ili tri sata ujutro”, priča nam Edwards. “Rekla je da zove jer se želi uvjeriti da je dokumentacija u njezinoj prijavi potpuna. Morao sam joj doslovno reći da ode u krevet.”

Jacques Steinberg