Gotovo dvadeset godina vodstvo Al-Qaide arapske je diktatore nazivalo hereticima i marionetama Zapada te pozivalo na njihovo svrgavanje. Danas narodi ruše vladavinu jednog po jednog diktatora, a Al-Qaida u tome nema apsolutno nikakvu ulogu.

Pokreti opozicije koji su se naglo formirali odbacili su dvije temeljne Al-Qaidine zasade – ubojito nasilje i vjerski fanatizam. Prosvjednici su se, naime, silom koristili jedino u obrani, islam im nije bio misao vodilja te su spremni prihvatiti demokraciju, čime su u potpunosti anatemizirali Osamu bin Ladena. Stoga će se djelovanje Al-Qaide, a vjerojatno i američke politike koja je izgrađena na temelju njihove prijetnje, naći na prekretnici zbog demokratskih revolucija koje su privukle pozornost cijelog svijeta. Hoće li ta teroristička mreža izgubiti na snazi ili će na neki način uspjeti iskoristiti trenutni kaos? Mnogi stručnjaci za terorizam i Bliski istok, doduše ne svi, smatraju da će ovi novi događaji označiti katastrofalan kraj Al-Qaide jer će džihadiste prikazati kao neučinkovite promatrače i mladim muslimanima omogućiti prihvatljiviju alternativu terorizmu. “Zasad, i naglašavam da je to samo trenutno, Al-Qaidi se ne piše dobro”, kaže Paul Pillar, koji se gotovo trideset godina u CIA-i bavio istraživanjem terorizma i Bliskog istoka, a danas radi na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu. “Demokracija teroristima ne odgovara.” Ako se vođe terorističkih mreža nadaju da će uspjeti iskoristiti trenutak, zasad vrlo sporo reagiraju. Vođa bin Ladenove mreže u Egiptu, Ayman al-Zawahri, objavio je tri nesuvisle izjave iz svog navodnog skloništa na granici Pakistana i Afganistana koje nisu imale veze s trenutnim vijestima pa tako uopće nije niti spomenuo svrgavanje egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, čija ga je vlada tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća zatočila i mučila. Postoje naznake da su ustanci očarali neke džihadiste. Jedan je Alžirac, koji je inače povezan s Al-Qaidom u islamskom Magrebu, vezanom grupom koja djeluje na sjeveru Afrike, s oduševljenjem dočekao prosvjede, rekavši da su se izgnani militanti vratili kako bi se pridužili borbi u Libiji te da su se naoružali tajnim vladinim zalihama oružja. “Imamo puno posla”, rekao je muškarac koji se služi ratnim imenom Abu Salman.

“Moramo pomoći ljudima koji se bore i onda izgraditi islamsku državu.” Abu Khaled, jordanski džihadist koji se borio u Iraku s pobunjeničkim vođom Abu Musabom al-Zarqawijem, kaže da će Al-Qaida s vremenom profitirati od uništenih želja i nada. “Kad se sve zbroji, koliko će se zapravo promijeniti stanje u Egiptu i drugim zemljama?”, upitao je. “Mnogi će se prosvjednici razočarati, a onda će shvatiti koja je jedina moguća alternativa. Sigurni smo da će se ovo sve odigrati u našu korist.”Michael Scheuer, autor bin Ladenove biografije i voditelj CIA-ine jedinice vezane uz bin Ladenovo djelovanje krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, smatra da takav entuzijazam znači puno više od puke nade. Naime, smatra da su Amerikanci potpuno pogrešno procijenili ustanke usmjerivši se na svjetovne prosvjednike koji govore engleski i okrenuti su prema Zapadu, a takvi televiziju prirodno privlače. Samo je u Egiptu, kaže, iz zatvora pušteno tisuće islamista, a svrgavanje Mubaraka, inače neprijatelja Al-Qaide, osnažit će svaki ogranak islamizma, uključujući i Al-Qaidu i njihove saveznike. Ako se Al-Qaida našla u nesigurnom položaju, isto vrijedi i za Obaminu administraciju. Deset se godina Sjedinjene Američke Države bave muslimanskim svijetom kao izvorom terorističkog nasilja, a upravo su iz tog razloga i Busheva i Obamina administracija održavale prijateljske odnose s autoritarnim vladama. Čak je i Muammar el-Gadafi, donkihotski i brutalni libijski predsjednik, uživao naklonost SAD kao bedem u borbi protiv džihadista. “Treba radikalno revidirati američki angažman u tom dijelu svijeta”, kaže Christopher Boucek, znanstvenik iz Zaklade Carnegie za međunarodni mir koji se bavi proučavanjem bliskoistočnih odnosa. “Moramo jasno dati do znanja da svoju sigurnost više nećemo graditi pod cijenu loše vlasti i zanemarivanja prava tamošnjeg stanovništva.”

Scott Shane; Souad Mekhennet doprinijela izvještaju iz Islamabada