Neka se Bliski istok i sjeverna Afrika tresu od narodnog nezadovoljstva zbog represivne vlasti. Ovdje na Lenjinovom bivšem teritoriju, na području bivšeg Sovjetskog Saveza, autokrati i dalje čvrsto drže uzde.

Njihova otpornost trebala bi osvijestiti svakoga tko misli da će svrgavanje tiranskog režima nužno dovesti do procvata demokracije. Tako je, naprimjer, dugogodišnji predsjednik bivše sovjetske republike Bjelorusije u prosincu osvojio još jedan mandat s 80 posto glasova, a onda se strašno uvrijedio kad je oporba rezultate prozvala besramno neuvjerljivim. Dugogodišnji predsjednik Kazahstana sebe je okrunio službenom titulom “vođe nacije”. Najsnažniji postsovjetski diktator, ruski premijer Vladimir Putin, relativno je nov u vlasti jer neosporeno vlada tek deset godina. Prije gotovo dvadeset godina raspad sovjetskog komunizma pobudio je nadu u drukčiju raspodjelu vlasti u ovom dijelu svijeta: neovisne bivše sovjetske republike, koje su se otele uzdama totalitarizma, trebale su prihvatiti tekovine demokracije kao što su slobodni izbori, višestranačje i neovisni mediji. No, možda se narod prerano ili čak naivno ponadao. Devedesetih godina prošlog stoljeća raspad Sovjetskog Saveza izazvao je kaos, naročito u Rusiji, što je dovelo do uspona brojnih autokrata koji su jamčili stabilnost i gospodarski rast. Iako su nemiri u Egiptu, Libiji i drugim zemljama privukli pozornost u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, vođe država u regiji uvjereni su da njima takvo nešto ne prijeti. “U prošlosti je takav scenarij nas doveo na vlast i u teoriji je moguće da se opet ponovi”, upozorio je prošli mjesec Putinov štićenik, ruski predsjednik Dmitrij Medvedev. “No, neće se ponoviti.”Za razliku od naroda na Bliskom istoku, stanovništvo u Rusiji i drugim bivšim sovjetskim republikama stari. Malo je ovdje ljudi koji bi pokrenuli neku mladenačku akciju kao što je pobuna protiv vlasti. Čak niti u šest bivših sovjetskih republika s muslimanskom većinom događaji na Bliskom istoku nisu značajno odjeknuli. Dapače, nasilje na Bliskom istoku samo je učvrstilo autokratsku vlast jer je dovelo do porasta cijena nafte pa je gospodarstvo u Rusiji, Kazahstanu i Azerbejdžanu ojačalo.

Usto, trenutni su postsovjetski vođe krajem devedesetih uspješno iskoristili strah od nestabilnosti i bijede, znajući da u teškim vremenima ljudi spremnije prihvaćaju autoritarnu vlast nego demokraciju. Čak su i takozvane obojene revolucije, koje su u posljednjih deset godina zatresle Ukrajinu, Kirgistan i Gruziju, a bile su organizirane u svrhu borbe protiv autoritarne vlasti, vrlo brzo ugasle. Prošle je godine na izborima koji su uslijedili nakon “Narančaste revolucije” izabran novi predsjednik, koji već slijedi Putinov primjer energičnih mjera protiv opozicije. Prošlogodišnjom je pobunom u Kirgistanu svrgnut predsjednik koji je svrgnuo svoga prethodnika. Kao rezultat toga, političari iz susjednih zemalja u srednjoazijskoj regiji odlučili su da im je potrebna stroga centralizirana vlast kako bi izbjegli sudbinu svojih susjeda. “Moramo nahraniti narod i tek onda možemo stvoriti uvjete da se narod uključi u stvaranje politike”, kaže Nurlan Utešev, kazahstanski političar i pripadnik vladajuće stranke. Neko se vrijeme činilo da će Gruzija predvoditi demokratski val. No, 2007. godine predsjednik Mihail Sakašvili, bliski saveznik Sjedinjenih Američkih Država, nasiljem se odupro opoziciji. Danas njegovi politički protivnici smatraju da nije ništa bolji od Putina. Sakašvilijevi pristaše kažu da nije realno očekivati da će zemlja koja je toliko dugo bila uvučena u sovjetski sustav preko noći doživjeti promjenu. I to je vrlo česta parola. “Stabilnost ovdje ima vrlo važnu ulogu”, kaže Janez Lenarčič, diplomat i voditelj programa za promicanje demokracije pri Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju. “Kažu da im treba više vremena i da demokraciju moraju graditi vlastitim tempom, a mi im odgovaramo da se dugoročna stabilnost može ostvariti samo putem snažnih demokratskih institucija, a ne snažnih pojedinaca jer oni neće živjeti vječno.”

Clifford J. Levy