Neko se vrijeme Švedska doimala imunom na protuimigrantske osjećaje koji cvjetaju na drugim dijelovima europskoga kontinenta. Njezina velikodušna socijalna i azilantska davanja omogućila su stotinama tisuća izbjeglica da se ovdje nastane, uglavnom posljednjih godina iz muslimanskih zemalja.

Gotovo četvrtina stanovnika Švedske sada potječe iz inozemstva. No Šveđani pojačano propituju takvu politiku. Prošle je jeseni ekstremna desničarska stranka, koja je kampanju uglavnom zasnivala na protuimigracijskom diskursu, osvojila šest posto glasova i time prvi put osvojila mjesto u švedskom parlamentu. Šest mjeseci nakon toga brojni su Šveđani još u šoku. Ova zemlja, koja se toliko ponosi svojom tolerancijom, više ne može reći da se imalo razlikuje glede rasta protuimigrantskih osjećaja koji su potpuno izmijenili parlamente drugih zemalja, što je dovelo do zabrane burke u Francuskoj i minareta u Švicarskoj. U Malmou, ovom novo obnovljenom pomorskom gradu na jugu Švedske, potpora ekstremnim desničarskim demokratima bila je naročito jaka te su ovdje osvojili više od 10 posto glasova. To je mjesto gdje su tenzije zbog doseljenika najvidljivije. Vozač kamiona Nick Nilsson (46) i njegova supruga Ann-Christine (51) žive u četvrti Rosengard, koja je prepuna izbjeglica iz cijeloga svijeta, iz svih recentnih ratnih sukoba na kugli zemaljskoj. Tu su Iranci, Bosanci, Somalci, Palestinci i Iračani. “Oni ne poštuju Šveđane”, kaže gospođa Nilsson. “Ako nauče jezik i ponašaju se kao Šveđani, onda su dobrodošli. Ali oni to ne čine. Imigracija kakva je sada mora prestati.” Izbjeglica iz Bosne Ask Gasi uspio je ovdje završiti doktorat pa sada ima posao asistenta na fakultetu. Ali i dalje se ne osjeća kao da je dobrodošao. Pokazuje nam svastike i srpske križeve sprejem ispisane na dvorani u kojoj je njegova džamija. “Šveđani vam ništa neće reći u lice”, rekao je. “Ali i te kako pričaju.” Švedska, koja je imala manjak radne snage u proizvodnji, pozivala je doseljenike 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih godina, a oni su uglavnom dolazili iz ostalih europskih zemalja. Radili su i plaćali poreze. To su bile dobre godine za Malmo koji je imao brodogradilišta i snažnu tekstilnu industriju.

No kad su ta radna mjesta nestala, Švedska je prekinula priljev imigrantske radne snage, ali ne i priljev izbjeglica, mnogi od kojih su se okupili u Malmou i drugim bivšim središtima industrije. Ondje je bilo teško naći posao, ali bilo je mjesta za stanovanje. U nekim od tih stambenih zgrada stopa nezaposlenosti među doseljenicima doseže čak 80 posto. Ipak, djeca doseljenika moraju ići u školu, a imaju i stare roditelje kojima je potrebna zdravstvena skrb. Neke od njih trajno je oštetilo nasilje koje su proživjeli. Pate od posttraumatskoga stresnog poremećaja, a muče ih i ovisnost o drogi i alkoholu. Rosengard uopće ne naliuje na problematični geto. Ali nije ni sličan tipičnom švedskom gradu. U pekari se prodaju bliskoistočne slastice. Na televiziji se prikazuje Al Jazeera. A mladići se hvale kako su se sukobili s policijom. Prije nekoliko godina vatrogasne postrojbe i kola hitne pomoći odbijali su ući u Rosengard bez policijske pratnje. Mladi su na njih bacali kamenje i palili im vozila. Policijski dužnosnici kažu da su sada stvari mnogo bolje. U usporedbi sa 2009. prošle je godine bilo 40 posto manje požara. No u siječnju su ipak zapaljena dva policijska vozila parkirana kod postaje, i to malenim eksplozivnim napravama iz kućne radinosti. Neki imigranti podsmjehuju se stavu da Šveđani nisu rasisti i ksenofobi poput ostalih Europljana. Smatraju da je ta zemlja bila vrlo velikodušna prema njima glede financijske potpore, ali ne i u vezi s drugim stvarima. Behrang Miri (26), čija je obitelj ovamo doselila iz Irana, kaže da islamofobija postaje sve izraženiji problem. “Kad Šveđanin udari ženu, krive alkoholizam”, kaže on. “Kad netko udari ženu u mom susjedstvu, to pripisuju kulturi.” Miri je reper i kaže da Šveđani nisu nimalo napredovali što se tiče prihvaćanja doseljenika u svoju sredinu. “U redu, priznajem, otvorili su prva vrata.” “Ali ja želim četvrta, peta i šesta vrata. Želim moći postati predsjednik.”

Suzanne Daley