Na vrhuncu ustanka u Egiptu prosvjednike su ohrabrivale poruke i praktični savjeti Tunižana preko Twittera i Facebooka: “Mi smo uspjeli, možete i vi!” pisalo je u jednoj poruci, dok je u sljedećoj uslijedio savjet: “Stavite ocat ili luk pod maramu, poslužit će kao suzavac.”

Zemlja koju su u arapskome svijetu često opisivali kao prozapadnjačku, uškopljenu i malu državu koja slijedi politiku Francuske danas sa svojih 10 milijuna stanovnika s ponosom može reći da je tamošnja revolucija poslužila kao primjer drugim zemljama. No jedan aspekt tuniške mudrosti mogao bi nadahnuti barem polovicu stanovnika sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a to je duga tradicija prava žena koja je znatno naprednija nego u bilo kojoj zemlji u regiji. Kako se nezadovoljstvo poput plimnog vala širi arapskim svijetom, tako uloga žena postaje sve izraženija. Nemiri zahvaćaju zemlje kao što je Iran, gdje žene i danas kamenuju zbog preljuba, i Bahrein, koji je mostom povezan sa Saudijskom Arabijom, a žene ondje ne smiju voziti, a kamoli glasovati. Na pomolu je novo doba za žene u arapskome svijetu, a ženski bi se faktor mogao pokazati kao najsnažniji i najvažniji u preoblikovanju regije. Khadija Cherif, glavna tajnica Međunarodnog saveza za ljudska prava i bivša predsjednica Tuniške udruge demokratkinja, to je sročila ovako: “Arapkinje će najviše dobiti novim arapskim prosvjetljenjem.” “Nadamo se da će naše iskustvo u Tunisu nadahnuti druge”, kaže Khadija, jedna od mnogih žena koje su trpjele udarce policijskih pendreka i napade vojnih skupina tijekom prosvjeda koji su na kraju bivšeg predsjednika Zine El-Abidine Ben Alija natjerali da 14. siječnja pobjegne u Saudijsku Arabiju.

Tunižanke su među prvima u arapskome svijetu dobile pravo glasa, i to ubrzo nakon proglašenja neovisnosti 1956. godine. Osigurale su pravo na pobačaj iste godine kad i Amerikanke i veći je udjel žena u tuniškom parlamentu nego u francuskom. Poligamija je zabranjena, brak ovisi o tome pristaje li žena udati se, a minice su na tuniškim gradskim ulicama jednako česte kao i marame na glavi. Ono što je vjerojatno najvažnije jest činjenica da su Tunižanke obrazovane: sa 71 posto pismenih žena stopa pismenosti, prema podacima UNESCO-a, najviša je na području sjeverne Afrike. Više je fakultetski obrazovanih žena nego muškaraca, a sve se više približavaju muškarcima na području prava i medicine pa bi se i ovdje brojka uskoro mogla izjednačiti. Ben Ali je vrlo rado spominjao te statističke podatke. Tri su desetljeća ženska prava bila njegov bedem zaštite od domaćih islamista i alibi kojim se koristio kad su zapadnjačke vlade ispitivale slučajeve povrede ljudskih prava. “Muškarci i žene koji su prošlog mjeseca marširali u borbi za demokraciju djeca su i unuci žena koje su se tijekom odrastanja obrazovale i bile svjesne svojih prava”, kaže Fatma Bouvet de la Maisonneuve, psihijatrica tuniškog porijekla koja živi i radi u Parizu te snažno podupire ustanak u svojoj domovini preko objava na Facebooku i članaka koje objavljuje u francuskim medijima. “Nije slučajno revolucija započela u Tunisu jer ondje postoji visok stupanj obrazovanja, osjetna srednja klasa i viši stupanj jednakosti spolova”, kaže. “Imali smo sve sastojke demokracije, ali demokraciju nismo. To jednostavno nije moglo potrajati.”

No ako Arapkinje mogu više dobiti postizanjem većeg stupnja političke slobode, jednako tako mogu više i izgubiti. Naime, nije jasno koliko su islamističke skupine u Tunisu, Egiptu i drugim zemljama, koje u prošlosti nisu bile sklone ženskim pravima, popularne i sklone fundamentalističkim stavovima. “Prava nikad ne smijemo uzimati zdravo za gotovo”, upozorava Khadija Cherif. “Tuniški je pokret bio neutraliziran i marginaliziran 20 godina i u tom su vremenu slijedili vrlo umjerene stavove”, kaže Eric Goldstein, zamjenik ravnatelja organizacije Human Rights Watch za područje Bliskog istoka i sjeverne Afrike.“Sad su se ponovno politički aktivirali i ljudi su, dakako, napeti. Nije sigurno da će zadržati tolerantan stav, naročito što se tiče prava žena.” Čak i tuniški islamisti, dodaje, govore uime mnogih žena.Skupine žena odjevene u tradicionalnu islamsku odjeću dočekale su izgnanog vođu tuniškog pokreta Ennahda, Rachida Ghannouchija, koji se u zemlju vratio 30. siječnja. No kako kaže Radhia Nasraoui, istaknuta tuniška pravnica koja se bavi ljudskim pravima, Ghannouchi opetovano u javnim nastupima tvrdi da će braniti prava žena. “Možda je to taktički potez, ali činjenica da smatra da o tome treba razgovarati govori da je svjestan da u Tunisu neće steći potporu ako ograniči prava žena”, kaže Radhia Nasraoui. Radhia dobro poznaje islamistički pokret.

U vrijeme Ben Alijeva režima branila je mnoge članove pokreta. “Branim najgore, one čije su supruge od glave do pete odjevene u crno”, kaže. “Ali ne zato što se slažem s njihovom filozofijom, nego zato što vjerujem u to da ih se ne smije mučiti te da imaju pravo na slobodu izražavanja.” Također zna koliko su hrabre Tunižanke. Kad su Ben Alijeve sigurnosne snage zastrašivale njezine klijente i tjerali ih da uzmu drugog odvjetnika, uglavnom bi se muškarci uplašili, kaže. “Žene nisu popuštale.” Radhia je bila jedna od nekoliko tisuća prosvjednika koji su nedavno izašli na ulice kako bi obranili odvojenu državnu i vjersku vlast te zaštitili napredno društveno uređenje koje štiti prava žena. Među prosvjednicima je bilo i pokrivenih žena i velik broj muškaraca. “Možda će zemlja uskoro biti spremna za predsjednicu”, kaže. “Žene su svakako spremne.”

Katrin Benhold

Ženski faktor

Niz članaka o položaju žena na početku 21. stoljeća potražite na: global.nytimes.com

Građevinska industrija

‘Povjerenje investitora gradi se poštivanjem obveza, kvalitetom izvedbe i dobrom komunikacijom’

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske