Tijekom dva tjedna koja sam proveo oko trga Tahrir u Kairu nisam čuo samo jednu riječ: Izrael. Redovito su se pojavljivale teme od ženskih prava do vladavine zakona, ali židovska država nije bila ni na čijem dnevnom redu.

Za Bliski istok dobra je vijest da su Arapi usredotočeni na okrutnu diktatorsku vladavinu Arapa nad Arapima. Arapsko proljeće najznačajniji je globalni događaj u posljednjih dvadesetak godina i onaj koji budi nadu. Najgluplji način da on skrene s pravog puta bio bi početak još jednog radikalnog rata u regiji, bilo između Izraela i nekog od njegovih susjeda ili između Irana i zapadnih zemalja.Preokret u odnosima između Izraela i Palestine bio bi najbolji način potpore demokratskim arapskim društvima koja su stala na kraj rutinskom ponižavanju svojih građana, kao i ekstremističkim porivima koje takvo ponižavanje uzrokuje.Palestinski premijer Salam Fayad rekao mi je: “Ispoštujte promjenu tako što ćete riješiti ovaj sukob! Što bi bolje potvrdilo ovu renesansu i buđenje od uspostave stabilnosti i mira?”Ali nažalost na izraelskoj strani nisam otkrio neka nova razmišljanja ni motivaciju. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, umjesto da je pozdravio proširenje nekad vrlo malog demokratskog kluba na Bliskom istoku, bio je vrlo uposlen upozorenjima na nove Irane koji bi mogli niknuti iz arapskih revolucija. Takvo postupanje je kratkovidno i pogrešno.Druge dvije riječi koje nisam čuo u Egiptu i Tunisu bile su islamizam i džihad. Ljudi u Libiji i Bahreinu bore se za slobodu i pravo glasa.

Njihova pobuna usmjerena je protiv ostarjelih despota koji drže tigrove kao ljubimce i poput Nerona sviraju dok njihovi stanovnici gore. Navedene revolucije ne duguju ništa vjerskom fanatizmu koji je pridonio stvaranju Islamističke Republike Irana 1979. godine. Ta ideologija je isprazna i izlizana. Okrutno gušenje pobune mladih u Iranu nije prošlo nezamijećeno na ulazima Bengazija, Tunisa i Kaira.Vrhovni vođa Irana Ajatolah Ali Khamenei sada pomalo nalikuje Leonidu Brežnjevu, ostarjelom liku koji nadzire društvo blokirano korumpiranom ideologijom čija se privlačnost iscrpila. Iran bi trebalo obuzdati jer bi time ona nastavila kopniti. Jedan način da utjecajnost Irana ponovno ojača te zapali islamistička razmišljanja diljem Bliskog istoka bilo bi bombardiranje Natanza.Radikalna poruka Irana cvjeta iz tri razloga: dvostrukih standarda Zapada u pozadini odluke Sjedinjenih Američkih Država da pruže podršku vladarima kao što je bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak; frustracije potlačenih stanovnika arapskog svijeta te dugotrajni izraelskopalestinski sukob. Razrješenje prvih dvaju sada je moguće, dok se s trećim tek treba pozabaviti. Od ključne je važnosti da Izrael odustane od obrambenog položaja zbog kojega u svakom Arapu koji želi samostalnost vidi potencijalnog islamista. Izrael mora prihvatiti sveobuhvatne promjene koje kao prioritete postavljaju oslobođenje, nenasilje i napredak.

To je najvidljivije u brzom gospodarskom rastu Zapadne obale, gdje institucije puštaju korijene, vanjska ulaganja polako dolaze i grade se temelji državnosti. Ipak, Izrael je na Fayadovu uspostavu državnosti reagirao sa sumnjom i agresijom koja je očita u širenju izraelskih nasilja te vojnim upadima u područja pod kontrolom Palestinaca. Time šalju jasnu poruku: radije ćemo vas ponižavati nego s vama dijeliti život u miru.Istovremeno je Obamina administracija povukla neobičan potez stavljanjem veta na rezoluciju Ujedinjenih naroda koja je iskoristila upravo riječi američkog predsjednika Obame o potrebi zaustavljanja širenja izraelskih naselja na Zapadnoj obali. Obamini pomoćnici izjavili su da rezolucija nije od nikakve pomoći, a američki saveznici, uključujući Britaniju i Francusku, s pravom su glasali za rezoluciju. Jedino moguće opravdanje ovakvog američkog poteza jest tajno izraelsko obećanje Obami da će zauzvrat ponuditi Palestincima ruku pomirenja. Na to nestrpljivo čekam, pun znatiželje. Da su Arapi čekali da sve zvijezde budu u savršenom položaju, nikad se ne bi riješili svojih diktatora. Ukoliko Izrael bude čekao da sve zvijezde budu u savršenom položaju pomest će ga vihor umjesto da iskoristi prilike koje su proizašle iz arapskog proljeća.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com