Prije nepunih tjedan dana našao sam se pred gotovo tri stotine bespomoćnih i pomalo ljutih građana Slavonskog Broda, koji su se, suočeni s ekološkom degradacijom najvišeg ranga – onečišćenjem zraka zbog rada susjedne rafinerije u Bosanskom Brodu – spontano angažirali kako bi se za svoju djecu i unuke, ali i za normalnije “sutra” izborili za Ustavom zajamčeno pravo na zdrav okoliš, a onda naravno i na život. Onima pak sretnijima i pravo na rad: u ovom slučaju odlazak na posao bez začepljenog nosa. I lokalne i nacionalne vlasti odmah su se refleksom, ali i s pravom osjetile prozvanima jer nisu, što opravdano, što ne, u stanju osigurati osnovna prava svojim građanima – da udišu čist zrak, piju čistu vodu i jedu ako ne zdravu, onda barem nezatrovanu hranu. No nisu Brođani preko noći postali ekološki aktivisti, samo su građani koji su spremni pokazati da više neće tolerirati maksimalno kršenje tog prava i pristati na oblikovanje budućnosti pod takvim terorom.

Druga strana Save
Ono što jedino, ali samo djelomično može opravdati Hrvatsku je što se u ovom slučaju (za razliku od Siska, istarskog Pićana, Vranjica…) zagađivač nalazi s one strane Save – u Bosanskom Brodu, i kao takvi njegovi prekršaji mogu postati predmet nepoštivanja međunarodnih konvencija. Koliko bi za takav slučaj i investitor i BiH marili posve je novo pitanje s kojim se ovdje nećemo baviti. Ne treba, naime, zaboraviti da bilo koje otvoreno pitanje s BiH u istom trenutku povećava složenost problema te čini rješenje gotovo pa nezamislivim; rafinerija u Bosanskom Brodu privatno je vlasništvo ruskog investitora na teritoriju tzv. Republike Srpske, entitetu Republike BiH koja ne slovi kao dovršena država. Stoga zahtjevi Brođana, bilo da su artikulirani kao zahtjevi za modernizacijom tehnologije i promjenom sirovine u rafineriji s one strane Save, bilo da su oblikovani kao internacionalizacija slučaja koja će rješenje tražiti u međunarodnim konvencijama i političkim pritiscima, imaju smisla jedino ako rezultiraju promjenom s druge strane Save. Drugim riječima, ako završe na Markovu trgu ili pred Gradskim poglavarstvom Slavonskog Broda ukazat će na ništa drugo nego na nemoć vlastodržaca da utječu na susjednu državu.

Regionalna razina
Naravno, potrebno je nešto više od one danas nama raspoložive političke imaginacije – ali i diplomacije – da se “navodni” zagađivač s druge strane rijeke natjera na poštivanje zaštite okoliša i (po)sjedne za stol. I naravno, još ponešto talenta da se dileme koje izgrađene na napetosti između ekoloških i socijalnih zahtjeva populistički plasiraju u javnost – prokažu kao lažne. Upravo suprotno, situacija između Slavonskog i Bosanskog Broda nova je prilika, prilika da se napuste politike resursnog nacionalizma koje se ponovo pokušavaju etablirati i da se na regionalnoj razini počne razmišljati o čistoj energiji kao pravoj investiciji u održivu budućnost u ovoj regiji. Naravno, prije jedne takve opsežne rasprave o strukturalnoj transformaciji potrebno je osigurati čist zrak. To nas dovodi do biti. I Hrvatska i zemlje u regiji danas su, stisnute na periferiji Europske unije, došle do dna ekonomske krize u kojoj postaju gladne razvoja i rasta pod svaku cijenu. Takav razvoj događanja rezultat je našega lošeg upravljanja resursima, ali i “tuđeg” snalaženja na vanjskim tržištima. Ipak, nije naodmet u ovim krajevima uvijek iznova podsjećati da ljudski životi nisu za trgovinu, u ovom slučaju da do trampe između života i zdravlja građana sa jedne strane i novih investicija sa druge strane, ne smije doći.Stoga svaka kvalitetna i suvisla rasprava o energetskoj sigurnosti, ali i modelima rasta treba krenuti od toga da opskrba energijom nikad ne smije ići na štetu ljudskih prava.

Vedran Horvat, voditelj ureda Heinrich Böll Stiftunga za Hrvatsku

Pitanje

Pravila Europske unije
Ova je priča zapravo pitanje koje stoji pred Vladom već neko vrijeme. Kakvu energiju trebamo i kakav smo razvoj zamislili? Strateški dokumenti koji nude projekciju energetskog razvoja Hrvatske i dalje silno poentiraju na fosilnoj orijentaciji, dok istodobno nisu u stanju osigurati najosnovnija prava građanima. Budimo na čas naivni i složimo se da u EU vrijede pravila kojima smo naklonjeni upravo zato što ovakve situacije rješavaju bolje. Zemlje trećeg svijeta to još nisu u mogućnosti. Gdje smo tu mi?