Izolirano planinsko seoce kao da je dobilo na lutriji kad su se u proljeće 1935. godine ovamo sklonili pripadnici Narodnooslobodilačke armije. Nakon što ih je iscrpio dugotrajan uzmak od nacionalističkih vojnih snaga, Maove su vojne jedinice pomoću 53-postotnog alkoholnog pića koje se proizvodi u ovom gradu dezinficirali rane, krotili bolest i smirivali napete živce.

“Dugi marš uspio je dijelom zahvaljujući Maotaiju”, kasnije je povjesničarima rekao vođa pobunjeničkih snaga Enlai Zhou. Godine 1949., nakon što je postao premijer tek uspostavljene Narodne Republike, jako je piće od sijerka ili Moutai Zhou prozvao “državnim vinom”, čime mu je dao marketinšku prednost pred drugim pićima koja pale ždrijelo, a zajedničkim se imenom nazivaju baijiu.No, nakon što je maloprodajna cijena nedavno dosegla gotovo 200 dolara po boci, čime je u posljednje dvije godine porasla za 50 posto, kineski su uživaoci alkohola pobjesnjeli i optužili državnu destileriju da želi nabiti cijenu običnome čovjeku. Stvar nisu olakšale vijesti da se ista boca u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi prodaje po dvostruko nižoj cijeni. “Čuo sam da se većina dostavlja u Zhongnanhai”, kaže Yonghui Wang (32), bankovni službenik i ljubitelj baijiuja, misleći na kompleks u kojem vlada državni vrh. “Mi plaćamo više, a oni dobivaju besplatno.”U Maotaiju prodoran miris sijerka koji fermentira obavija čitavo mjesto u kojem svi stanovnici rade u destileriji, a cijene koje rastu nebu pod oblake postale su stvar ponosa. Međutim, više cijene dovele su i do prodaje krivotvorene varijante Moutaija, kako se ime grada pisalo prije revolucije. Sve trgovine u gradu prodaju Moutai u prepoznatljivoj bijeloj boci, a prodavači kemikalija nude aditive koje domaće alkoholne proizvode mogu pretvoriti u tekuće zlato.Iako proizvođač za porast cijene krivi manjak sijerka, stručnjaci kažu da se radi o snažnom porastu prodaje, što je posljedica velikog uspjeha kineskog gospodarstva i proslave lunarne nove godine 3. veljače koja potiče potrošnju za poklone. “Moutai je postao kineski Louis Vuitton”, kaže Liu Yuan, glavni tajnik Državne udruge za trgovinu pićem. “S obzirom da je proizvodnja mala, a da cijene dramatično rastu, za vlast je ovo dobra prilika da se umile javnosti, a da bogati pokažu koliko su zapravo bogati.”

U siječnju je boca Moutaija arhivske berbe iz 1959. godine na aukciji prodana za 152.000 dolara, a boca stara 30 godina može stajati i preko 3000 dolara. Manjak zaliha službene je prodajne centre Moutaija natjeralo da uvedu ograničenje prodaje na dvije boce. Obožavatelji Moutaija diče se njegovim revolucionarnim pedigreom i spremno ga uspoređuju sa šampanjcem ili škotskim viskijem. Ističu da dobar Moutai fermentira godinu dana, a sazrijeva najmanje još četiri godine.Drugi, a naročito Zapadnjaci, takav opis smatraju pretjerano dobrohotnim, a piće često opisuju kao spoj alkohola i dizelskog goriva. Jačina pića od 53 posto alkoholnog udjela toliko je ozloglašena da su dužnosnici Bijele kuće predsjednika Nixona upozorili da izbjegava Moutai tijekom posjeta Kini 1972. godine. Od ukupno 49.000 stanovnika njih 15.000 raseljeno je u posljednih nekoliko mjeseci kako bi omogućili prostor za udvostručenje proizvodnje, koja danas već iznosi 21.000 metričkih tona. U sljedećih će se nekoliko godina preseliti još 16.000 ljudi. Yi Wang (25), skladištar koji je završio tvrtkinu školu u Maotaiju, živi u kući s tri kata, što svjedoči o blagostanju koje je destilerija omogućila. Wang, čija je kuća određena za rušenje, slegnuo je ramenima kad sam ga upitao kako se osjeća u vezi sa selidbom. “Ništa se tu ne može učiniti”, rekao je.Potom je izvadio posjetnicu obiteljske destilerije baijiua. Kad sam ga pitao kako se njihovo piće zove, oklijevajući je uz smiješak odgovorio: “Možemo napraviti bilo koju robnu marku koju želite.”

Andrew Jacobs; Zhang Jing i Xiyun Yang doprinijeli su izvještaju