Slike Indije pripadaju jednom od ekstrema: ili je u pitanju teško siromaštvo ili procvat softverskih tvrtki. Obje slike su stvarne. No, problem se nalazi u činjenici da gospodarski rast uglavnom generiraju urbani centri, dok dvije trećine stanovništva još živi na selu. Djeca poljoprivrednika to polako uviđaju i više ne žele raditi na zemlji.

Dakle, što čine?Milijuni njih sele se u gradove. Veliki gradovi poput Delhija i Mumbaija su eksplodirali, pa tako prvi sada ima 17, a potonji 20 milijuna stanovnika. Međutim, čak i mali gradovi diljem Indije počinju bilježiti rast populacije, zbog čega postaje vrlo vjerojatno da će do 2040. većina stanovnika ove zemlje živjeti u gradovima. Drugim riječima, urbana Indija u sljedećih će tridesetak godina morati primiti dodatnih 350 milijuna stanovnika. Na žalost, gradovi već pucaju po šavovima. Stoga ne iznenađuje činjenica da su posvuda prisutne siromašne četvrti, koje predstavljaju neiscrpan izvor stranim novinarima nježna srca u posjetu Indiji. Stvara se dojam, kojega samo dodatno potcrtavaju filmovi poput “Milijunaša s ulice”, da su to mjesta tame i užasa iz kojih pojedinac uspijeva pobjeći isključivo zahvaljujući iznimno sretnim okolnostima.Ništa nije dalje od istine.Životni uvjeti u indijskim siromašnim četvrtima doista su užasni, ali to nisu mjesta beznađa. Većina stanovnika su migranti koji se teškom mukom pokušavaju uspeti na ekonomskoj ljestvici te na trenutno mjesto življenja gledaju kao na put prema modernoj urbanoj ekonomiji.Ove četvrti prepune su neformalnih gospodarskih aktivnosti, u njima cvjetaju automehaničarske radionice, maleni dućani, štandovi s čajem, industrijske radionice i tako dalje. Često ćete tu naći i “tečajeve engleskog jezika”, pa čak i “računalne centre”. Upravo zato su indijske siromašne četvrti iznenađujuće sigurna mjesta, za razliku od svojih inačica ili favela u Južnoj Americi ili čak bivšim industrijskim gradovima na sjeveroistoku Sjedinjenih Američkih Država. Indijske siromašne četvrti puno više zajedničkog imaju s imigrantskih četvrtima New Yorka od prije stotinjak godina. To su mjesta u kojima obitavaju ljudi u potrazi za boljim životom i koji su za njega spremni pretrpjeti nevjerojatne nedaće. Izvještaj o mjestu stanovanja Ujedinjenih naroda procjenjuje da je u posljednjih desetak godina 60 milijuna osoba iselilo iz indijskih siromašnih četvrti. Mnogi od njih postali su pripadnici sve brojnijeg srednjeg staleža, što govori u prilog tomu da su takve četvrti tek odskočna daska za napredovanje.

Takva nada privlači sve više ljudi u siromašne četvrti. Same siromašne četvrti neprestano doživljavaju promjene. “Urbana sela” Delhija dobar su primjer kako siromašne četvrti s vremenom evoluiraju. Mahipalpur, smješten pored međunarodne zračne luke, prije tridesetak je godina bio selo. Kad se grad proširio do njegovih granica, to bivše selo postalo je siromašna četvrt u kojoj su živjeli građevinski radnici, sluškinje, vozači i zaštitari. U posljednjih nekoliko godina ponovno se transformirao u jazbinu jeftinih hotela čija svjetla su uočljiva na putu do zračne luke. Ova organska mješavina možda je oku kaotična, ali ona odražava istu onu energiju koja pokreće indijski gospodarski rast. Na nedavnom Svjetskom gospodarskom forumu održanom u švicarskom Davosu, želja Indije da postane važan igrač na svjetskoj pozornici bila je vidljiva u činjenici da je njezina delegacija ondje bila najbrojnija. Nova Indija rađa se iz masovne migracije, razvoja siromašnih četvrti i užurbane urbanizacije, a to je Indija koja odražava moderne stavove i težnje novih migranata. Postoji velika potražnja za učenjem engleskog jezika. Traperice, simbol modernog vremena, trenutno su vrlo popularne. Nekoć sveprisutni sari sada se sve više nosi isključivo u vrlo formalnim prigodama. Međutim, te promjene ne smijemo zamijeniti s “pozapadnjivanjem”. Od sredine 1990-ih, urbani srednji stalež sluša američku i britansku glazbu, naravno uz domaći pop. No, danas se jedva i čuje zapadnjačka melodija. Umjesto toga, doseljenici donose vlastitu glazbu koja pronalazi izražaj u velikim hitovima kao što su “Munni Badnaam Hui” (Munni došao na loš glas) i “Beedi Jalai Le” (Zapali cigaru). Pohotni stihovi ovih pjesama šokirali su stariju generaciju.Sviđalo se to nama ili ne, nova Indija je ovdje i ne ide nikamo.

Sanjeev Sanyal je autor knjige “Indijska renesansa: Uspon Indije nakon tisućljetnog pada”.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com