Usklici s trga Tahrir odjeknuli su cijelim svijetom. No, ako ste pažljivo slušali, mogli ste čuti i klicanje s jednog mjesta koje je od Kaira udaljeno 11.000 kilometara – iz Dallasa.

Revolucija u Egiptu nanovo je otvorila debatu o pitanju slobode koja je označila mandat Georgea W. Busha. Je li on na kraju bio u pravu kako su tvrdili njegovi pristaše? Pripisuju li mu zasluge koje nije zaslužio? Je li predsjednik Obama preuzeo štafetu demokracije i prisvojio je?Rasprave koje se vode u Washingtonu i Dallasu često previđaju činjenicu da se revolucije u udaljenim zemljama grade odozdo nagore te da ih ne okida politika koja se stvara u hodnicima Zapadnog krila. No, pouka o egipatskom ustanku sigurno će prožeti američku politiku, stvaranje politike i oblikovanje povijesti ubuduće. Na kraju krajeva, upravo je predsjednik Bush “dokrajčenje tiranije u današnjem svijetu” istaknuo u ključnom dijelu svog inauguracijskog govora, a taj cilj smatra svojim ključnim nasljeđem. Promicanje demokracije postalo je toliko povezano s njim i ratom u Iraku da su ga Demokrati počeli smatrati ozloglašenim ciljem. Neki pristaše Baracka Obame sadašnjeg predsjednika smatraju realnom protutežom. U svojim je govorima isticao blagodati demokracije, ali je nije predstavio kao misiju svoga mandata. Kad su prosvjednici Zelenog pokreta u Iranu izašli na ulice, Obamina prigušena reakcija izazvala je snažne kritike. Za razliku od toga, kako tvrde stručnjaci za inozemnu politiku, Obamina potpora prosvjednicima u Egiptu, koja je u proteklih mjesec dana ponekad bila oprezna i suprotna stavovima drugih članova njegove administracije, najavljuje prekretnicu. “Stao je na pravu stranu kad su institucije za inozemnu politiku upozoravale da treba drukčije postupiti”, kaže Robert Kagan, znanstvenik s neovisnog Instituta Brookings sa sjedištem u Brooklynu. Obamin izazov vjerojatno je definirati opseg slobode i demokracije kao nepristran američki cilj. Demokrati koji se već dugo bave tim pitanjem izrazili su nadu da bi mogao dokinuti povezivanje tog cilja s bivšim predsjednikom Bushom. Nikad nije bilo lako naći pravu ravnotežu. Bush je odredio demokraciju kao cilj nakon što napadom na Irak nije pronađeno oružje masovnog uništenja o kojem su bile izvijestile američke obavještajne službe. Gurnuo ju je u žižu svog inauguracijskog govora prilikom početka drugog predsjedničkog mandata, kako tvrde njegovi savjetnici, kako bi rat protiv terorizma obojao pozitivnom idejom koja se neće samo svesti na lov na teroriste. No, u njegovoj je administraciji uvijek vladala unutarnja napetost.

Bivši tajnik za obranu Donald Rumsfeld u svojim nedavno objavljenim memoarima jasno daje do znanja da je naglasak na demokraciji smatrao neumjesnim, s obzirom na teškoće prilikom uvođenja institucija zapadnjačkog tipa u regije koje su navikle na autokratsku vlast. Nakon izbora palestinske vlade u koju predvodi Hamas 2006. godine, gorljivost Bushove administracije u borbi za demokraciju donekle se stišala. Matt Latimer, bivši sastavljač govora za predsjednika Busha, nedavno se prisjetio da su predsjedniku tijekom zadnje godine mandata pripremali govor koji je trebao održati u Egiptu, no u posljednji ga je čas morao prepraviti. “U to su vrijeme reforme u Egiptu bile puka ‘nada’ da bi Egipat ‘jednog dana’ mogao krenuti putem političkih reformi”, izjavio je Latimer. Ipak, u posljednjih su se nekoliko dana Bushovi savjetnici Elliott Abrams i Peter Wehner prisjetili da je bivši predsjednik pozivao na promjene i smatraju ga zaslužnim za to što je pripremio teren. “Ispravno je prvi rekao da ljudi s Bliskog istoka jednako žele slobodu kao bilo tko drugi te je zaslužan za pokretanje promjena putem diplomacije i programa pomoći”, kaže Lorne Craner, zamjenik državnog tajnika za demokraciju u vrijeme Bushove administracije. “Bush nas je doveo na pravu stranu povijesti, što je pogodovalo interesima demokracije na Bliskom istoku i SAD-u”, dodaje Craner. Ne slažu se svi s tim stavom, naročito u Obaminoj Bijeloj kući. “Je li Bush bio u pravu?”, podrugljivo je izjavio jedan Obamin savjetnik. “Dajte, molim vas. Koliko se ovakvih demokratskih promjena dogodilo dok je on bio na vlasti?” Zapravo, nekoliko njih – u Ukrajini, Gruziji, Libanonu i Kirgistanu. No, događaji koji su kasnije uslijedili pokazali su da prvi koraci ne znače nužno putanju do trajne demokracije Jeffersonova tipa. Obamini pomoćnici tvrde da je on od početka usmjeren na razvoj demokracije u drugim zemljama.

Međutim, čini se da je tek u posljednjih šest mjeseci pustio glas o tome. Također kažu da Obama može ostvariti napredak ondje gdje Bush nije uspio jer se sadašnji predsjednik potpuno posvetio ostvarivanju odnosa s muslimanskim svijetom i dokinuo vezu između ideje da rat protiv terorizma znači rat protiv Islama. I Bush je slao takve poruke, no, kako kažu Obamini pomoćnici, događaji u Iraku i Zaljevu Guantánamo umanjili su dojam. “Ovdje se ne radi o nama”, kaže jedan viši dužnosnik administracije koji nije bio ovlašten predstaviti se. “Vrlo oprezno dajemo do znanja da se radi o ljudima. Mi smo na margini, ne govorimo o svojim vrijednostima već o univerzalnim vrijednostima. Stvara li to plodno tlo za promjene?” Nadajmo se da stvara, dodaje dužnosnik. Pitanje je stoga hoće li se promicanje demokracije ponovno svesti na dvostranačke ambicije. Damon Wilson, bivši Bushov pomoćnik i izvršni potpredsjednik Atlantskog vijeća, neovisnog instituta za interdisciplinarna istraživanja, kaže da ga je iznenadilo što Obama otpočetka nije prisvojio demokraciju kao ključno pitanje. Međutim, Egipat je prilika da to promijeni, kaže Wilson, dodajući da se nada da se Republikanci neće odreći te ideje samo zato što je Obama prihvaća. “Od svih pitanja oko kojih se možemo sporiti”, kaže, “demokracija nije nešto gdje bismo trebali iskazivati stranačke razlike.”

Peter Baker