Prije šest godina Michael E. Brown, profesor planetarne astronomije na kalifornijskom fakultetu strojarstva na noćnom nebu primijetio je objekt koji je toliko svijetlio, a opet bio toliko udaljen da je bio siguran da se radi o planetu većem od Plutona.

U studenom je taj objekt, patuljasti planet Eris, prošao ispred zvijezde. Astronomi predvođeni Brunom Sicardyjem s pariške osmatračnice izmjerili su koliko je dugo ta zvijezda bila nevidljiva zbog prolaska Erisa te prema tomu izračunali njegovu širinu.“Očito je manji”, izjvaio je Alain Maury, koji je pratio taj kratkotrajni nestanak ili zakrivanje s Osmatračnice za istraživanje svemira San Pedro de Atacama u Čileu. Doktori Maury i Sicardy odbili su nam otkriti koliko je točno malen Eris jer će se ti podaci uskoro objaviti u članku u časopisu Nature. No, odali su nam da je Eris najveće moguće veličine ipak manji od Plutona, čak i ako se uzme najmanja moguća veličina ovoga drugoga. Zbog toga se postavlja pitanje što se moglo dogoditi da nam je prava veličina Erisa bila poznata od samog početka. Brownovo otkriće Erisa, kao i pretpostavka da je veći od Plutona, pogurala je Međunarodni astronomski savez prema utvrđivanju nove definicije “planeta” koja isključuje Pluton. Tako su Pluton i Eris smanjeni na razinu “patuljastih planeta”, okruglastih objekata koji u orbiti nemaju gravitacije. Da su astronomi znali da je Pluton ipak veći od Erisa, bismo li u Sunčevu sustavu ipak i dalje imali devet planeta?“Možda”, priznaje doktor Brown, premda u svojoj knjizi “Kako sam ubio Pluton i zašto je on to zaslužio” kaže kako smatra da je Međunarodna astronomska udruga točno odredila definiciju.Desetljećima je Pluton bio planet koji kao da se nekom čarolijom smanjuje. Isprva su smatrali da je velik gotovo kao Zemlja (širok oko 12.900 kilometara), no naknadna mjerenja sve su ga više smanjivala. Godine 1980. su Alexander J. Dressler, trenutno profesor na sveučilištu Texas A&M, i Christopher T. Russel s kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu objavili grafikon procjene mase tijekom niza godina i našalili se da će 1984. Pluton u potpunosti nestati. Između 1985. i 1990. orbita Plutonova mjeseca Charona bila je dobro vidljiva sa Zemlje, pa su prema pomrčinama astronomi uspjeli direktnije izmjeriti promjere kako Plutona, tako i Charona. No, to nije kraj priče.

Na površini Plutona temperatura se zna spustiti na čak minus 182 stupnja Celzija, što je dovoljno toplo za isparavanje određenih zaleđenih stanja metana i dušika, zbog čega se stvara atmosfera, a atmosfera iskrivljava svjetlost.Stoga ne možemo biti sigurni u točan promjer Plutona.Eris je tri puta dalje od Sunca nego Pluton, puno je hladniji i uopće nema atmosfere. Zbog toga astronomi mogu njegovu veličinu odrediti točnije nego veličinu Plutona. Precizne mjere Plutona dobit ćemo tek 2015., kad će pored njega proletjeti Nasina svemirska letjelica New Horizons. Doktor Brown smatra da bi cijela priča postala mnogo zanimljivija kad bi se pokazalo da je Eris manji. Zbog manje površine, on bi morao reflektirati gotovo svu svjetlost koja do njega dolazi kako bi se objasnilo koliko je svijetlio. Također bi u tom slučaju morao imati i tanki sloj metanskog i dušikovog mraza, ostatke tanke atmosfere koja se zamrznula kako se orbita Erisa udaljavala od Sunca.Ovaj izračun zakrivanja najnovije je iznenađenje Kuiperovog pojasa, prstena ledenih zvjezdanih ostataka iza Neptuna. Taj pojas čak je i neobičniji nego što su astronomi smatrali prije nekoliko godina. A i nisu svi uvjereni da je Eris sigurno manji od Plutona. Sam doktor Brown je neodlučan. Izračun zakrivanja uvjerljivo dokazuje da promjer Erisa iznosi nešto manje od 2360 kilometara, kaže on. To je manje od prve procjene na 3000 kilometara koja se temeljila na Erisovom infracrvenom svjetlu i procjene na 2400 koja se temeljila na osmatranjima doktora Browna izvršenima teleskopom Hubble. Međutim, on naglašava i da se na raznim internetskim stranicama mogu naći različiti podaci o veličini Plutona. Wikipedia citira znanstveni rad iz 2006., koji promjer Plutona procjenjuje na 2306 kilometara, 20 kilometara goredolje.Preko 80 godina nakon otkrića Plutona od strane Clydea W. Tombaugha, astronomi još uvijek nisu točno odredili koliko je velik, ili malen. Ostali objekti u Kuiperovom pojasu koje je doktor Brown otkrio također su pokazali da je taj vanjski sustav mnogo neobičniji nego što su mnogi očekivali. Jedan od njih je Haumea, patuljasti planet koji je prilično izdužen, a okreće se vrlo brzo, jednom svaka četiri sata. “Mogući uzrok tomu pronašli smo jedino u činjenici da ga je nešto drugo, i to na samom početku povijesti sunčeva sustava, nešto jako, stvarno jako pogodilo”, objasnio je doktor Brown, “ali onda se nitko nije s tim složio i nikomu to nije imalo smisla jer je vjerojatnost da se tako nešto dogodi gotovo ništavna”.

Zatim je doktor Brown sa suradnicima otkrio dva mjeseca u orbiti oko Haumea koji su izgledali kao djelići koji su se otkinuli prilikom udara. I dalje su nevjernici sumnjali.Kasnije su pronali još desetak komadića tog planeta u orbiti ne oko Haumea, već oko Sunca. Ostala velika nebeska tijela u Kuiperovom pojasu također imaju sićušne mjesece koji su zapravo njihovi djelići koji su se od njih u nekom trenutku odvojili, zbog čega se da pretpostaviti da snažni udari nisu bili tako neuobičajeni. Mnogi od njih su i stjenovitiji nego što se očekivalo jer su prilikom udara nastradali vanjski slojevi leda. Doista, veliki sudar Erisa i nečega drugog što je putovalo velikom brzinom u povijesti Erisa mogao bi biti razlog zašto on ima manje leda i više stijena nego Pluton.Najnovija mjerenja daju naslutiti da su i ostali veliki objekti u Kuiperovom pojasu također, poput Erisa, manji i svjetliji nego što se smatralo. Čini se da onaj znan pod imenom Makemake ima promjer od samo 1200, a ne 1500 kilometara. Quaoar je, izgleda, širok samo 900 kilometara, a ne 1200, kako se početno smatralo. To ostavlja prilično veliku razliku između Plutona i Erisa, kao i ostalih velikih nebeskih tijela. A onkraj Kuiperova pojasa, čeka nas još tajni.Astronomi žele pronaći još objekata kao što je Sedna, koju je doktor Brown otkrio 2003. Sedna je trenutno tri puta udaljenija od Sunca nego Neptun. A iza Sedne nalazi se oblak Oort, skupina nebeskih tijela koje astronomi još nisu pronašli, ali za koju su apsolutno sigurni da postoji. (Neki kometi koji prolaze pored Sunca dolaze iz oblaka Oort, a gravitacija ih privači unutarnjem dijelu sunčeva sustava.)A jedan od tih udaljenijih objekata mogao bi ispasti veći od jednog ili više preostalih osam planeta, što bi onda ponovno raspalilo raspravu o tome što je planet, a što nije.

Kenneth Chang