Profesor Mihajlo Dika sa zagrebačkoga Pravnog fakulteta, tvorac Ovršnog zakona iz 1996., smatra da je novim sustavom javnoovršiteljske službe država priznala da nije u stanju provoditi ovrhu preko sudova kao tijela prisilnog ostvarenja pravnog poretka u građanskopravnim stvarima. Pristala je, kaže, na deetatizaciju znatnog dijela jedne svoje prerogative – primjene prisile u ostvarivanju pravnog poretka. Time je pristala na povećanje broja stečajeva insolventnih dužnika i ovrha na stanovima i kućama dužnika kao i njihova prisilnog iseljenja te na znatno poskupljenje ovrhe, počevši od iduće godine. “Novi sustav će u vremenima krize ozbiljnije pogoditi građane i poslovne subjekte kao dužnike i potencijalne ovršenike. S druge strane otežat će ovrhovoditeljima prisilno ostvarivanje njihovih tražbina jer će oni morati prethodno financirati poduzimanje ovršnih radnji, često s neizvjesnim ishodom i mogućnošću povrata uloženog”, kaže Dika.

Država je povlaštena
Kritičan je i zbog toga što je javni ovršitelj dobio ovlast određivanja predmeta ovrhe, čime se pogoršava položaj ovrhovoditelja, a novo rješenje može donijeti drastične posljedice ako je riječ o dužnicima u gospodarstvu. Javni ovršitelj će moći i za dug od tisuću kuna donijeti nalog za ovrhu općenito na imovini neke tvrtke, a od momenta kad se dostavi nalog dužniku, imovina tvrtke je blokirana. Sva otuđenja tvrtke nakon toga su bez pravnog učinka. Pritom nije potrebno da se nalog javnog ovršitelja o blokadi imovine neke tvrtke objavi u nekom javnom registru pa će svi kupci u dobroj vjeri zapravo biti pravno nezaštićeni. Zbog toga će, kaže Dika, svaka prodaja bilo kakve robe u nekom trgovačkom lancu biti bez pravnog učinka. Za razliku od toga država je novim zakonom kao ovršenik stekla još povlašteniji položaj. Dika tvrdi da su od ovrhe po novome izuzeta sva sredstva, oprema i objekti namijenjeni radu tijela državne uprave, jedinica lokalne i područne samouprave i pravosudnih tijela. “Zbog nejasnoća u zakonu bit će moguće da se sve proglasi sredstvom namijenjenom radu državnih tijela i ovrha uopće neće biti dopuštena”, navodi Dika. Daljnji je problem novog zakona što predviđa mogućnost žalbe ovršenika na radnje javnog ovršitelja samo općinskim i trgovačkim sudovima, čija je odluka posljednja, a uopće nije predviđena revizija. “Više nema instrumentalnih mogućnosti uspostave jedinstvene primjene prava i osiguranja ravnopravnosti građana u postupcima ovrhe i osiguranja na cijelom području Hrvatske zbog čega Vrhovni sud više neće moći u tim postupcima ostvarivati tu svoju funkciju. Posljedica toga bit će ‘feudalizacija’ hrvatskoga ovršnopravnog poretka. Treba očekivati da će stranke u novim uvjetima mnogo više koristi ustavnu tužbu kao instrument zaštite svojih prava. Upravo stoga će Ustavni sud preuzeti na sebe dio onoga što bi trebala biti zadaća Vrhovnog suda u postupku ovrhe i osiguranja, a to bi mogao biti jedan od razloga za preispitivanje ustavnosti odgovarajućih odredbi novoga Ovršnog zakona”, kaže Dika. Javni ovršitelji preuzet će provedbu ovrhe od 2012., a nema pouzdanih naznaka o veličini troška koji će u ovrsi generirati nova služba. No poskupljenje ovrhe je neizbježno jer se javnoovršiteljska služba neće moći organizirati ako ne bude financijski isplativa javnim ovršiteljima, tvrdi Dika.

Moguće zloporabe
Iskustva u regiji, primjerice u Makedoniji, pokazuju da javni ovršitelji u postupku ovrhe za 100 eura naplate ukupno 300 eura, a razlika je trošak ovrhe. No on smatra da bi takav odnos između troškova ovrhe i naplaćenog iznosa trebalo spriječiti u Hrvatskoj. To je moguće, kaže, ako se izbalansiraju troškovi funkcioniranja ovrhe tako da ona ne bude eksproprijacijska za dužnika i nedostižna za vjerovnika koji mora predujmljivati troškove njezine provedbe, a da s druge strane poticajno djeluje na javne ovršitelje da brzo, zakonito i uspješno obavljaju zadaće. “Treba vidjeti i hoće li se i u kojoj mjeri moći spriječiti zloporabe javnoovršiteljskih ovlasti te kako će biti postavljen sustav javnoovršiteljske odgovornosti i osiguranja od odgovornosti. Velik je rizik njihova posla zato što novo rješenje predviđa da će kod ovrhe na novčanim sredstvima dužnika naplaćeni iznos sjedati na račun javnog ovršitelja koji novac prenosi ovrhovoditelju. Država bi morala jamčiti za svu štetu koju javni ovršitelji prouzroče svojim radom kao što jamči za štetu do koje dođe u sudskim i upravim postupcima”, kaže Dika.

Ucjena malih tvrtki
Iako smatra da novi zakon predviđa bržu i uspješniju ovrhu, upozorava da može dovesti do “povezivanja” javnih ovršitelja s određenim velikim ovrhovoditeljima te s određenim krugovima koji će nastojati što povoljnije doći do određene imovine. Problematičnim smatra i što je otvorena mogućnost da veliki ovršenici, polaganjem jamčevine u iznosu ovrhe, odgode ovrhu na tri godine. To bi u praksi za male ovrhovoditelje, tvrtke kojima zbog nelikvidnosti prijeti stečaj, moglo značiti ucjenu da pristanu da im se odmah plati, ali samo dio od tražbine na koju inače u cijelosti imaju ovršno pravo. Problematičnim ističe i što se nad osobama koje nemaju prebivalište ili sjedište u RH neće moći provesti ovrha iako imaju imovinu. Zaključuje da mnogi koncepcijski nedostaci novog zakona zahtijevaju reviziju prihvaćenih rješenja kako bi se u vrijeme stupanja na snagu novog sustava otklonili nedostaci koji će ga inače kompromitirati.

Jednostavnija procedura

Brže i skuplje
Dužnici će zbog straha od visokih troškova mnogo urednije plaćati ovrhe, kaže Dika, pa će efikasnija i skuplja ovrha djelovati preventivno. Procedura pokretanja ovrhe je novim zakonom pojednostavljena: ovrhovoditelj će podnijeti ovršnu ispravu te ispuniti određene obrasce i tada javni ovršitelj kreće u akciju. Bit će dužan provjeriti kojom imovinom raspolaže dužnik i izabrati onu koja je manje nepovoljna za dužnika.