EN DE

Sanadera slike vode do novih optužnica?

Autor: Suzana Varošanec
03. siječanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Na osnovi nerazmjera zarade i vrijednosti imovine, u ovom slučaju slika, može se utvrditi neko od kaznenih djela kao što su pranje novca ili primanje mita

Zaplijenjena umjetnička zbirka obitelji bivšeg premijera Sanadera koja je silno zanimljiva javnosti zbog velikog broja umjetinina i vrijednosti ne mora uopće služiti samo kao potencijalno sredstvo naplate štete državi.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Mnogo važnija od toga može biti za samu istragu kao novi corpus delicti. Na to ukazuje činjenica da je iznešena iz strogo nadzirane kuće čemu se čude i Sanaderovi odvjetnici, te što se najavljuje da će procjena njezine vrijednosti trajati godinu dana. Posao procjenitelja je preuranjen: daleko je i do faze optuženja, a kamoli do pravomoćne sudske presude u kojoj bi se utvrdilo da je imovina stečena izvršenjem kaznenog djela i da je državi pričinjena šteta. Teza da je kolekcija oduzeta da bi bila pod lupom istražitelja koji provjeravaju novi krunski dokaz mogućih zlouporaba, stjecanja protupravne imovinske koristi i pranja novca ima uporišta u dosadašnjoj tužiteljskoj praksi. Na osnovi nerazmjera zarade i vrijednosti imovine može se utvrditi neko od kaznenih djela kao što je pranje novca ili stjecanje protupravne imovinske koristi za sebe ili drugog. U konkretnom slučaju javnost zapravo nije upoznata sa širinom zahvata istražitalja, a navodno bivši premijer nije jedini osumnjičenik. S druge strane, prva pravomoćna presuda za pranje novca je ona koja je donesena u Splitu prije desetak godina u slučaju Kalebić gdje je tužitelj bio Mladen Bajić, a tada je pranje novca dokazano upravo kroz nesramjer legalne zarade i vrijednosti imovine.Legalizacija novca stečenog kriminalom zametanjem tragova njegovog kriminalnog porijekla često se prakticira ulaganjima u vrijedne pokretnine: zlato, umjetnine i satove. Oni se navodno na crnom tržištu mogu kupiti pomoću usmene garancije o autentičnosti koju potvrdi neki stručnjak. Za razliku od toga, pismeni certifikat umjetnine dokazuje njezino pravo porijeklo i kretanje među vlasnicima, a kod legalne kupnje izdaje se račun. Onaj, pak, tko primi poklon bez dokaza o autentičnosti riskira da bude izvrgnut kaznenom progonu zbog prikrivanja nekog kaznenog djela koje lako može postojati kada velike vrijednosti kolaju bez nužnog certifikata. Također mora i dokazati tko je poklonio, a pokloni velike vrijednosti upućuju na korupciju, pri čemu se strožije kažnjavaju oni koju su primili mito.

Zaplijenjena umjetnička zbirka obitelji bivšeg premijera Sanadera koja je silno zanimljiva javnosti zbog velikog broja umjetinina i vrijednosti ne mora uopće služiti samo kao potencijalno sredstvo naplate štete državi.

Mnogo važnija od toga može biti za samu istragu kao novi corpus delicti. Na to ukazuje činjenica da je iznešena iz strogo nadzirane kuće čemu se čude i Sanaderovi odvjetnici, te što se najavljuje da će procjena njezine vrijednosti trajati godinu dana. Posao procjenitelja je preuranjen: daleko je i do faze optuženja, a kamoli do pravomoćne sudske presude u kojoj bi se utvrdilo da je imovina stečena izvršenjem kaznenog djela i da je državi pričinjena šteta. Teza da je kolekcija oduzeta da bi bila pod lupom istražitelja koji provjeravaju novi krunski dokaz mogućih zlouporaba, stjecanja protupravne imovinske koristi i pranja novca ima uporišta u dosadašnjoj tužiteljskoj praksi. Na osnovi nerazmjera zarade i vrijednosti imovine može se utvrditi neko od kaznenih djela kao što je pranje novca ili stjecanje protupravne imovinske koristi za sebe ili drugog. U konkretnom slučaju javnost zapravo nije upoznata sa širinom zahvata istražitalja, a navodno bivši premijer nije jedini osumnjičenik. S druge strane, prva pravomoćna presuda za pranje novca je ona koja je donesena u Splitu prije desetak godina u slučaju Kalebić gdje je tužitelj bio Mladen Bajić, a tada je pranje novca dokazano upravo kroz nesramjer legalne zarade i vrijednosti imovine.Legalizacija novca stečenog kriminalom zametanjem tragova njegovog kriminalnog porijekla često se prakticira ulaganjima u vrijedne pokretnine: zlato, umjetnine i satove. Oni se navodno na crnom tržištu mogu kupiti pomoću usmene garancije o autentičnosti koju potvrdi neki stručnjak. Za razliku od toga, pismeni certifikat umjetnine dokazuje njezino pravo porijeklo i kretanje među vlasnicima, a kod legalne kupnje izdaje se račun. Onaj, pak, tko primi poklon bez dokaza o autentičnosti riskira da bude izvrgnut kaznenom progonu zbog prikrivanja nekog kaznenog djela koje lako može postojati kada velike vrijednosti kolaju bez nužnog certifikata. Također mora i dokazati tko je poklonio, a pokloni velike vrijednosti upućuju na korupciju, pri čemu se strožije kažnjavaju oni koju su primili mito.

Autor: Suzana Varošanec
03. siječanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close