Može li vlada Sjedinjenih Američkih Država uopće više sačuvati tajnu? U doba WikiLeaksa, prijenosnih diskova i instant poruka na internetu, informacije nezaustavljivo cure na sve strane. Tako se možda čini na prvi pogled.

Službenici daju sve od sebe da spriječe otkrivanje dokumenata, a radikali koji nastoje razotkriti tajne dokumente pokazuju da još uvijek ima tajni koje treba sačuvati. Ipak, promjene se događaju. Tradicionalno novinarstvo, koje oduvijek prihvaća pojedine informacije koje cure, dobilo je novog saveznika u kontrakulturi informacijskog osvetništva koje jamči razotkrivanje golemih količina podataka. To objašnjava kako su tri velika otkrića WikiLeaksa od srpnja do danas obično curkanje informacija pretvorila u bujicu. Sve je te podatke, skrivene na CD-u Lady Gage, iz ureda vojne obavještajne službe izvukao razvodnik Bradley Manning, američki vojnik koji se nalazi u pritvoru pod optužbom da je otuđio dokumente.Prije dvadeset godina, u vrijeme ograničene memorije i disketa, bilo bi znatno teže snimiti i ukrasti toliku količinu podataka. Prije četrdeset godina, kad je postojao samo fotokopirni stroj, nekome tko želi otuđiti dokumente trebale bi čitave tone papira i teretna prikolica. “Mislim da nije istina da je tajne podatke državne i međunarodne politike danas znatno teže sačuvati”, kaže Steven Aftergood, voditelj Projekta vladinih tajni pri Savezu američkih znanstvenika, organizacije sa sjedištem u Washingtonu koja promiče transparentnost vladinog djelovanja. “Teško da bi bilo moguće voditi tajni rat u Kambodži, kao što se dogodilo u vrijeme Nixonove administracije.”I stvarno jest tako, naročito ako se sjetimo da se samo nekoliko sati nakon što su u prosincu prošle godine američke snage u Jemenu napale navodni kamp Al-Qaide na YouTubeu pojavila amaterska snimka napada. U opisu video isječka stajalo je da su Amerikanci izvršili napad, koji američko Ministarstvo obrane nikad nije javno priznalo.

Razmislite samo o tome kako se brzo vijesti šire. Tijekom afere Irangate, vijest o prodaji američkog oružja Iranu prvi je objavio beirutski tjednik Al Shiraa u studenome 1986. godine, nekoliko dana prije nego što je o priči počeo brujati američki tisak. “Danas bi se radilo o nekoliko minuta”, kaže Aftergood. Obamina je administracija neočekivano najavila sudski proces protiv četvoro vladinih dužnosnika zbog razotkrivanja tajnih podataka, što je znatno više nego i u jednoj prethodnoj garnituri vlasti. Zato sumnjam da će otvorenost koja je obilježila ovu novu eru imati određena ograničenja. Potencijalne odavatelje informacija možda će odvratiti ili nadmašiti tehnologijska igra mačke i miša, a možda se uspiju obuzdati. Već postoje naznake da se takve stvari događaju. Thomas Blanton, ravnatelj Arhiva državne sigurnosti na Sveučilištu George Washington u Washingtonu, koji prikuplja i objavljuje vladine dokumente s kojih je skinuta oznaka tajnosti, smatra da je WikiLeaks “nastojao stvoriti sigurne uvjete za objavu dokumenata. No, s obzirom da je Bradley Manning završio iza rešetaka, tko će slijediti njegov primjer?” Otkako je u vijestima treći paket razotkrivenih podataka pripisan razvodniku Manningu, zastupnici u američkome Kongresu traže strože kazne za razotkrivatelje i glavnog provokatora Juliana Assangea, tridesetdevetogodišnjeg Australca koji je pušten iz pritvora uz jamčevinu nakon što je nedavno optužen za silovanje dviju Šveđanki. Assange će i dalje biti pod policijskom paskom i ne smije napustiti zemlju. Obamina je administracija odlučna u tome da zaštiti svoje tajne.

Ministarstvo obrane ograničava protok informacija, a državni vrh upravo tajno prikupljanje informacija krivi za nemogućnost otkrivanja planova napada 11. rujna. U ministarstvu su ukinuti snimači CD-a i DVD-a, sustav restrukturiranja ovlastio je dvije osobe, a ne samo jednu, da veliku količinu podataka prebacuju s tajnih računala na obična računala, a instaliran je program koji prati učitavanje neobično velike količine podataka. Iako je vlada već zauzdala WikiLeaks, izgleda da je i WikiLeaks sam sebe zauzdao. Razotkrivši povjerljive diplomatske kanale, uzburkao je diskretni svijet diplomacije. Međutim, otkrivene informacije znatno su skromnije nego što je to samoprozvana posvećenost WikiLeaksa potpunoj transparentnosti najavljivala. Kad su novine redigirale transkripte kako bi zaštitile diplomatske izvore, njihov je primjer slijedio i WikiLeaks. Pobornici WikiLeaksa također su priznali da nisu sve vladine tajne bez pokrića: naprimjer, zbog razotkrivanja identiteta kineskih disidenata, ruskih novinara ili iranskih aktivista koji su razgovarali s američkim diplomatima, navedeni bi mogli završiti u zatvoru ili doživjeti goru sudbinu. No, WikiLeaks se ipak po puno toga razlikuje od tradicionalnih medija. Naime, Assange je stvorio “plan zaštite” i na internet postavio velik broj kriptiranih dokumenata koji još nisu objavljeni. Tisuće je ljudi učitalo te datoteke. Ako Sjedinjene Američke Države pokrenu sudske tužbe, kako je izjavio Assange, WikiLeaks će objaviti šifru za otvaranje dokumenata te tako obznaniti desetke tisuća neredigiranih transkripata i neslućenih tajni. Radi se o prijetnji 21. stoljeća, a Obamina je administracija shvaća vrlo ozbiljno.

Scott Shane